?

Log in

< back | 0 - 8 |  
gender [userpic]

I was born to die...

May 24th, 2017 (03:19 pm)
sick

current mood: sick

Uf.. evo jš jedne s posla... eto ne jede mi se s ljudima, pa valjda imam svoje prave svojih pola sata iskoristiti za pisanje svog bulshita. Tužna sam i nije mi dobro od lijekova i svih sranja kojih moram piti. Dođe mi da si pripremim linunadu doma, pa sipam u manje bočice. Jel stvarno mi kiselina limuna i 9 tableta (da na tome sam sada spali želudac). Više ne komuniciram s ljudima na poslu. Oni vani jedu, ja sam pojela, čak nisu ni primjetili da sam došla, a sve što sam i rekla netko je čuo, i onda poslije preniko kao svoju dosjetku. 3 tjedna si nokte nisam sredila, no ipak drži 20 dana neoprana kosa. Bez brige oprana je. Zasada. Čitala sam jučer o predispozicijama samoubojica, imam ih sve osim da sma ovisnik o drogama i alkoholu. Ha... što to ne bi trebalo značiti da bi i trebala biti mrtva...

Najgore je od svega prije nego što se svega riješim, morat ću ići u NY. Ne želim tamo ići, i neznam kako da kažem Kreši zašto.  Iskreno kako ide sa familijom doma, Lukinim otkazom, ne otkazom, otkazom, ne mislim da bi bilo pametno da idem, mislim što će biti sutra, on daje otkaz oko stvari kao manje plače i puno prekovremenih, ja imma razloga osta isto za dati otkaz, mislim sry buraz, ali faks nisi završio i imaš veću plaču od mene, a ni godinu radnog staža. Ja se osiječam nesposobno. Mislim sve sam žrtvovala da sada ništa ni nemogu smisliti, da kada dođem doma vegetiram, i odbrojavam do sljedečeg dana. I have no passions, I have no obsessions. Tužno jel.

Opet ništa ne spavam, doslovno ništa, ako uz sve one tablete za spavanje, rum, i normabel te xanaks nemogu zaspati, onda zbilja nije uredu. Kada i probam, Luka se igra do jedan, a da ne kažem da stara najranije u pola 2 gasi tv, tako da se čujem, a onda počinje njihova svađa. Julčer je bila drama jer ga boli grlo, kao zna je da čemo ga zaraziti, a ujutro je uplatio si godišnji, platio klopu, to je njegova sreča što je s nama. I onda neznam do koliko taj mental fuck traje, jer više ni ne želim gledati na sat. Pa onda se probudim u 5. I tako svaki dan.

Sada sam na poslu, i izuzetno sam nervozna, trebaju mi developeri dati osvrt na wpw, no neka nuklearna eksplozija se dogodila u kojoj su izbrisani svi podaci sa newkih krucijalnih sajtova koji imaju preko milijun posjeta dnevno, pa sada to krpaju, i nemaju meni 5 minuta za objasniti dali nešto mogu ili nemogu, da mogu dalje template raditi. Da i ja završim taj projekt. Mislim Kreši je dosta čekanja, a onda ja njega čekam 6 dana i radim jira taskove sa podjetnicima, da tek dobijem razradu sljedečeg koraka za 6 dana. I što sada, sada miks mediju radim, i gubim vrijeme jer se prebacujem sa jednog screena na drugi na treči, krpam zakrpice. Izgleda da web DJ nikada neću biti.

Dala sam si zadje boostere, kada sam čitala o skračivačima života, našla sam kako je dobro vježbati i uzimati B vitamin, pa sma sada na tome. Iako nemam vjere u to, no kada se skratim, možda stanem u onu bijelu haljinu.

Baš se tužno osiječam, kao da sjedim kraj prozora i gledam kako život prolazi. Kako mi sada trenutačno moje vrijeme na poslu uzaludno prolazi jer čekam druge da mi daju matrijale i odgovore, koje možda i mogu na netu sama naći, no kada ih i nađem, iako odgovor je nečiji da, ovdije može biti odgovor ne, ili pak nedostak vremena. Mislim tek ada su skužili da  sam wpw radila na screenu 1280. Kao da ne postojim.

Možda nisam trebala imati takva niska očekivanja, no šta ja se smatram realistom kada sam odgovorila što mslim, da ću raditi za nekoga, osrednja plača, osredni projekti kao jedan superiška, 50% sranje 50% prolazno. I onda su me gledali koji mi je, šta ne sanjam o vlastitoj firmi, o svijetkosm projektia, slavi, parama. Da bila sam u krivu, najbolji student, koji se izborio za slobodu u radu budučim generacijama, da ipak misle kada rade, je bio u krivu. Završila sma još duplo gore od onoga što sma prorekla. Malo toga veselog i lijepog sam radila, uglavnom veznaih ruku sa svih strana. Ponekd se stvarno pitam dali moj realistični stav je bio zaslužan za to. Šta ne vjerujem da ako hodam uzdignutog nosa da je pametno pasti na pod što jače možeš. Htjela sma imati team ljudi s kojima se mogu pošaliti, otići na pivo, podružiti par puta godišnje, da budmo svijesni da su klijenti glupi ili gnjide (čast izuzecima), da dajemo sve od sebe, a ne da dobijem bukvicu jućer od Emanuelea što na dizajn chat šaljem link na web za ilustriranje, kada imamo drawing pad, da bi ga on na grupini chat sutr poslao svima. Osiječaš se tako jadno.

Mixed emotions ha?

Luka broj 2 me ljuti. Ok prijatelji smo si, no daj pls ne tretiraj me kao kurvu. Rekla sam mu da bi za kvizove ne javlja 2 sata prije da nas je prijavio i da dofuram četvrtog. I mislim da ga je to naljutilo, no mene još dosta stvari ljute, ja ne tražim dopisivanje, al fuck pajdo, nemoj mi svoju curu predstavljati kao prijateljicu, ili to što si kao ajmo se zajebavati na wappu, i onda kada te ja trebam, ili imam neš za podijeliti, ne javiš se tjedan danan ili više, još s onime da ignoraš. Ja znam da sam overwelming i naporna, no ha, to je nažalost uvijek tako samnom. I ja se nastojim skulirati. No ako se sa mojim bratičem izmjenjuješ za fotošop trash, e pa onda možeš i samnom. Čujte ljudi nemam lijep život, već dugo godina ga nemam, pa dajte pls malo supporta. Meni se teško truditi, a pogotovo kada naiđež na cool ljude koji imaju iste interese kao ti, da želiš ih zadržati u životu. To have is to have someone to share it with, zar ne? A oda se trudiš i pretrudiš, tj. kao u mom slučaju imaš nešto u guzici. Ja kada se se trudim, onda niti nisam smiješna, već naporna i dosadna. Mislim jućer sa Andreinim bratom sam bila, prvi put smo se upoznali, dečka sam kurila i zafrkavala, da me dao pozdraviti kada sam se našla sa Andreom. Zašto nemogu biti takva uvijek. Ovako sam uglavnom u nekom ukočenom prolazu gdje nigdje više ništa ne živi, uključujući i moj mozak. Da kao da sam u komi. Možda i jesam u komi, da bar (Dabar :P) sam u komi, da se jednog dana probudim, jer neznam koliko ću ovako, for fuck sake, na poslu sam i nemogu raditi, razmišljati, živjeti.

gender [userpic]

It's killing time

May 21st, 2017 (01:58 pm)
disappointed

current mood: disappointed

Da danas sam odlučila da je početak kraja, it's killin time, da budemo još poetičniji my killing moon. Ma koliko moje srce i dalje traži za znakove nade, mislim da treba to okončati, na kraju to će više boljeti mene nego njih. Kraj svega će biti onaj zadnji trenutak, i onda ću na pola dana biti bitna, a onda će se svi vratiti na ono što sam cijelo vrijeme i što sam uvijek bila, posve nebitno.
Već 9 dana imam temperaturu, i mislim da antibiotici ne djeluju, al dali je to bitno na kraju. Bila sam lojalan vojnik, a sada ću umrijeti kao pseto, no što je drugo lojalan vojnik doli pseto. Glava me nije prestala boliti. Evo upravo sada je imam, kao i temperaturu. Dosta mi je. No kada ti jedini kanal ostanu društvene mreže vidiš koliko vrijediš, a onda i vidiš bolje realnost u kojoj živim. Onda dobro vidiš da ni ovima ni onima nisi bitan.
Luka se bio vratio s puta. Ovaj put bez tolike histerije jer smo mama i ja bolesne, no derao se kako mu se gadi gdje živimo, kako živimo na smetlištu, i da je ogavno sve. E pa brate slažem se, zidovi preko 20 godina nisu bili bojani, a vlaga, uf vlaga je sve pojela. Odlučio je definitivno dati otkaz. Jer naravno ja sam dovjeka predodređena da nas sve uzdržavam, da jedem govna. E pa brate, ja sam bila ta koja niti na jedan izlet nije išla da bi ti moga ići, niti na maturalac nisam išla da bi ti mogao ići, niti na maturalnu večer nisma moga ići, da bi ti mogao ići, a jedino što su mi roditelji dali su pripreme kod Vuka, i za to si godinama prigovarao. A sada ti smeta što dišem. Što postojim. Ne želiš da idem s tobom na festival, niti u jebeno kino. Nitko nezna kako je jadno otići na koncert sam ili u kino. Ponekada to budu one male pobjede, evo vam ga na, ako bude nešto što jako voliš, no ima i onih osrednjih filmova, ili koncerata ili festivala gdje vidiš koliko si jadan. Ja ne mogu podnijeti tvoj bijes više. Tresem se svaki put kada se dereš na mene gdje su ti slušalice, tvoji ključevi, gdje ti je novčanik, što nemma 20 kuna ti za dat, što sam na wcu itd.Vidiš Luka i ja mrzim što živimo u 20 ups 19 kvadrata trulog i vlažnog podruma. Sve što sam nam ja u životu htjela je imati malo više prostora, velike prozore da imamo svijetla, krevet, pravi krevet, ne rasklopiv solac sa spužvom, tha ti doduše spavaš na kauču pa niti neznaš kako je. A danas si bez pardona tražio moj bicik, i srao si kako je loše održavan. I kako ćeš ga ti sada korisiti, a kada sam ti nudila da mi daš 1000 kn da kupimo još jedan bolji na akciji, gdje ću ja opet većinu platiti, tj. da barem na ovome sudjeluješ, si mi rekao koji mi je kurac. E pa vjerojatno moje slomljeno srce brate, to što niti jednom nisi bio na mojoj izložbi, niti jednom platio išta što sam radila za tebe, već kao sladoledom iz meca se moje pišanje krvi plačalo, kao 2 sata prije predaje, marina napravi mi logo i prelomi 30 stranica.

A moja mama, moja jadna mama, u kojoj jadna ima oba značenja. Slomila si mi srce više puta, a sada si prebacila breme na moja leđa. Žao mi je što si bolesna, i što se mučiš. Voljela bi da smo svi zdravi, no smeta me tvoja sebičnost. Da znam da meni kažeš da sam sebična u zadnje vrijeme, no ja sam ljuta na tebe. Po cijele dane sjediš doma, i samo pušiš, i ljutiš se na mene kada te opomenem oko toga. Odjebi, pusti me na miru, ja to zaradim... to su riječi koje čujem od tebe... sječaš se što je doktorica govorila da će mi se dogoditi, da izbjegavam zadimljene prostore, kao djete budi više u svojoj sobi, mama pušite van, e tebe boli kifla sa svakom zapaljenom cigaretom. Zidovi su sve žuči, moje stvari prljavije, a kada te molim jer mi nakon tvoje 7 cigarete užasno glavobolju izaziva, kažeš nemogu, moram još ovi, ili zadnja će mi biti, ali nikada ne bude, jer evo već za dva sata pališ novu, to je zaprvo i rekord di bio 2 sata i 4 minute... za cijenu zdravlja tvog djeteta. Ni neznaš kako je meni u gavi, kako je kada svaki dan uz dana u dan boli glava, i nemaš kao pobijeći. Žao mi te je jer si u toj nekoj velikoj zabludi da su ti svi drugi krivi, da kasniš sa svime zbog bake i tete, da nemožeš jer si stara, no kada ja nakon 2 godine što mi stoje tenisice blatnjave u kupaoni odlučim ih sama oprati onda imaš taj neki gnjev prema meni. Ni veš mašinu me ne želiš naučiti upaliti, jer onda bi što bilo, ja bi nešto znala, što ti tako i onako preko volje obavljaš. Pitaš me jer mi treba što opeglati, a stoji planina neopranog i planina neopeglanog, i govoriš mi da nosim nonstop isto, iako ne bi, ali majica imam koje mi nisi opeglala 2 godine, a kada ih i hoću obući, pobjesniš, i onda baciš u veš, jer je kao prljavo.

Dost mi je ovog života, dosta mi je opstajanja. Dosta mi je što ne živimo, već preživljavamo svoje jadne živote.

No najgore mi je mržnja i sprdanje koje dobivam od svojih kolega, kvazi prijatelja i šefova. Mrzim vas jer sam vam samo nivo sprdnje, a ne nivo cjeline, ja sve što bi htjela je da imamo one zajedničke završetke criminal minsa, gdje odemo svi na pivo, ili kuhamo špagete, no defakto je da me ne podnosite. Daria I Antonio, vi ste mi zadali veliki bodež u srce zadnje, ništa moje više ne lajkate, a bila sm vam potpora i podrška kada vam je najviše trebalo, utjeha, htjla sma napraviti team od nas, i da kao cjelina napredujemo zajedno. No nisam dio ničega. Ja nisam ni junior ni senior. Ni prijatelj, ja sam posve nebitno, i dok me zanimaju sve vaše priče koje živite, a ja ne, ja sam odlučila nas ujediniti, s anom i Emanueleom, da bi ste me vi svi izbacili.

Imam tu dosta za pričati... o svima vama, i onima s kojima radim i s onima s kojima ne radim i o onima koji bi me samo jebali... i svima vama koji kada vas nešto pitam, pogledate poruku, i ne odgovorite... nikada...

Ovo nije posve nebitno, ovo je meni bitno... mnei je bitno što me ne zovete na pivo, ili što mi otkazujete u zadnji tren i bilo što drugo. Meni je bitno, a ja sma svima vama nebitna. No do skidanja temeperature.



 

gender [userpic]

Every time I die

May 16th, 2017 (05:44 pm)
sick

current mood: sick
current song: Frankie Cosmos "Sinister"

Da, umirem. Baremn želim da je tako. Bolesna sam. Temperatura raste sve više, a svi imam dojam da mi ne vjeruju. Znam da Kreši je bitan posao, no imam dojam da mulja, a sve me boli, danas ništa nisam radila. Raspadanje, fizičko i mentalno. Tko si to želi. Ja želim biti super zdrava, odjebati sve one tablete, i nove tablete koje ću piti. NIsam sretna. Jučer mi ni mama mine vjerovala sve dok nije vidjela toplomjer, dok sam si sama mjerila pred njom temeraturu. Jedino mi je moj brat vjerovao. Baš se usrano siječam, a moja doktorica, istu reakciju je imala, ajd odleži danas, možda sutra. WTF, zadnji put, tako sam se povačila, i završila s bronhitisom. Ni neznaju koliko mrzim biti bolesna. Ja zimi izlazim van i družim se sa napadajima panike da ne bude gripa, to je još jedino što me nije pokopalo. No dosta mi je. Mrzim te poglede kao da sma varlaica. Što dobivam s time. Ću biti doma. Da super mi je došlo, za tjedn dana sam htjela petak uzeti slobodan da mogu na radionicu ići, kako da sada tražim. Da samo vide koliko puta ovaj tekst editiram, no mogu se kladiti da i dalje ima milion pravopisnih grešaka, više nego prosječno. Nitko od njih nije proveo od svoje 12-16 u krevetu. Tako i onako nisam imala neko djetinstvo i mladost, no oni neznaju što znaći biti bolestan. Iz kreveta gledati kako život prolazi pored trebe, tvoji prijatelji idu van. Tvoji ptijatelji piju u parkiću, a ti nikada nečeš. Ti ležiš, kreneš u školu nakon 2 tjedna, i onda se vračaš sa temperaturom od 40. Ležiš još dva tjedna. Dosta mi je svega. Ponekada želim da zapravo mi i bude nešto, da se pred svima srušim, da im neki psecialista kaže da ova žena jedva da je stajala na nogama cijelo vrijeme. I sada sljedi ozbiljno liječenje, jer što mi je štitnjača napravila, milsim da bi se drugi ubili. Ajmo početi od najjednostavnijeg problema, da mi je libido na nuli preko 2 godine, da dali je itko od vas gospodo ne pomislio na sex toliko, a tek da krenem od drugih problema, ciklusi, kilaža, izmjena, znojenje, ne spavanje po mjesecima, još znojenja, koje nemožeš isprati, bol u glavi, koja ne prolazi, od koje ne spavaš, bol u rukama, u nogama, ma koliko se krečeš ili ne krečeš, umor, beskrajni umor, a onda glad, kada ne pojedeš ništa pa dobiješ 10 kila, ili kada jedeš kao čudovište pa ne dobiješ ništa, dodatno dizajne vađenje hormona, i onda savršeni aftertaste tableta, novih tableta više tableta, tableta.

Da sve to izmišljam za što... što mi je dobit... osim što uz ovu temperaturu me stav ovakav ljuti... ma koliko god želim da se svi vi razbolite da vidite kako mi je, toliko vam ne želim to... jer ja ne želim biti bolesna, nemočna, jadna, kao što sam sada. 

gender [userpic]

You see, I needed those hearst... sometimes...

May 10th, 2017 (09:22 pm)

Jesi li se ikada osječao samo, osamljeno, napušteno, ne onako kao da nemaš dečka, ili curu, već da nemaš nikoga, kao da ne postojiš, jednostavno da ako napustiš prostoriju, nitko ne bi ni primjetio da te nema. Toliko samo kao da te nema, da te nitko ni nevidi, niti te želi vidjeti, iako bi sve dao da te vidi. Ta kaže iskoreno, hej Marina, šta ima, i da ga iskreno zanima kako si. Da te želi upoznati. Da želi znati pravo ti, a ne da kao duh prolaziš, kraj života, kraj svega. Vidiš kretenu. Ja znam kako je osiječati se posve samom.
Da ova objava ide tebe Ivane (i znaš na kojeg Ivana mislim)
Htjela bi ti se zahvaliti, što si me samo još više unesreći, napravio još bezvrijednijom i osamljeniom. No jedino što me sada usrečuje je činjenica da iskreno mislim da znaš kako je biti sam, nevidljiv. I mislim da ćeš ostati takav čitav život, a ono što ću ti ostaviti kao pravu poruku, nadam se da će ti napraviti ožiljak barem mali kakav si ti meni napravio.

VIdiš kada si sam, zbilja sam, hvataš se za svaku slamku, toliko si željan postojati, biti primječen, ne biti sam jer imati znači imati s nekime podjeliti, a ti si se poigrao sa mojim srcem, sa mojim postojanjem.

Neznam što je gore, činjenice da se svega sječam, ili toga što na kraju od mene nisi tražio isinu, moju istinu, ili to što sam ti ja vjerovala.
Sječam se prvog našeg susreta, na intervjuu za posao, znam da si mi sa moje desne stane strajao, u crnoj dolčeviti (mladi raščupani vuk) koji je bio nabrušen na mene. Žao mi je. Stvarno mi je žao jer iskreno niste me nikada trebali zaposliti, jer siječam se prvog dana kako si rekao predamnom, a kasnije i mnogo puta kako ste Maria Franića trebali zaposliti. I trebali ste, ja sam samo bila acessories, da vaša kurčava predstava izgleda normalno, da imate curu, a ne kako bi se reklo peder bal.

U prvih par mjeseci tisuču puta sam pomislila za što sam mjenjala svoje cure. Mi si nismo bile prijateljice, ali smo se voljele, međusobno si pomagale, bile kolegijalne, dok ti i Emanuele ni riječi niste progovorili samnom. Neznam dali mi je bio nož prvi zaboden onog dana kada smo skupa trebali brainstormati, pa kada ste me obadvojica djebali, ignorirali na moje, i ja hoću raditi, s onime tha... ili to što sre se cerekali i dopisivali ne progovoreči ni minute samnom cijeli dan. Dali je to ikome trebalo ili ti doista imaš tako mali ego. Jer vjerujem da ti, pravi ti si sitna duša, pre mala, za tjelo koje je dobilo. Sječam se tvojih obilazaka dečkiju sa davanjem im svog domačeg kikirikija, dok mene nikada nisi ni ponudio, a ja, ja sam bila očajna za prihvačanje, očajna za postojanje, a sada imam slomljeno srce, sada sam mrtva.

Vidiš cijelo vrijeme sam htjela da budemo prijatelji. U jednome trenutku sam se i u uvjerila da jesmo. No ti nikada nisi bio moj prijatelj. Teško mi je bilo shvatiti zašto me nevoliš, zašto mi ni šansu nedaš, zašto sam tamo gdje jesam, što je najgore, vi ste mi bili prvi ponudili ruku, no bilo je i jedno drugo mjesto, koje sam više htjela, al sam odlučila, pošto ste mi prvi posegnuli ruku da me spasite iz moje jame, da ostanem s vama. Zašto?

Ti inaće nisi osoba s kojom bi ja bila u interakciji, ikada, al eto tu smo, zašto ne bi bili kolegijalni, zar ne? No ti to nikada nisi ni htio, mrzio si me, i to sam osiječala, a onda sam napravila največu glupost u svom životu, nešto što nisam nikada napravila. Odlučila sam se potruditi da me zavoliš. Sječam se onog rezultata od HalPeta, gdje smo za bod imali razliku u rezultatu. Tada sam počela razmišljati, da možda ti i ja nismo toliko različiti, da samo ti držiš se onoga što nas razdvaja, da si jednako tvrdoglav kao i ja, i tada sam se odlučila potruditi, hraniti ti ego, koji sam vidjela da toliko voliš dizati u nebesa. Da kužila sam tvoju spiku, i dan danas je kužim, tvoje kvazi seljačizam. Ono yo yo yo, ja sam tenkre, a ti, a to nisam. Vidjela sam te. I stvarno sam se nadala da eto napokon možda ću i imati prijatelja, da ako se ja potrudim oko tebe, da ćeš i ti oko mene, da ćeš prihvatiti moju ruku. I neko je vrijeme bilo tako. No nikada nije bilo pošteno, nikada me nisi zvao van, nisam išla na pive i druženja s vama. Nikada nigdje. Svugjde bi se morla gurati da bi bila dio društva. Kada si se zauzeo kod Kreše za moju povišicu, sam stvarno mislila napokon, imam prijatelja, imam ruku, imam postojanje. Vidiš, iako u nekom trenutku i jesam pomislila da mi se sviđaš više od onoga što jesi, shvatila sam da je to samo moj očaj, i da sam sretna jer imam nekoga tko mi pošalje šalu svaki dan, tko razumije moj i moj smisao za humor. No bila sam u krivu. Vidiš ja nikada nisam hejtala cure, ne onako kao što si mislio. Bila sam ljubomorna što ste svi bili tako nice prema njima, dok meni nitko od vas nije, niste mi ni htjeli pokazati gdje je frižider. Jer znaš kakav je to osamljeni osiječaj, e pa i dalje mislim da znaš, a onda si me okrivio za nešto što ni sama neznam što je, jer nikada nisi htio čuti moju istinu. Zato ti zatvrama sve puteve, jer si kao zmija u travi, koja se skriva i vreba. Samo gledaš kako da me ugrizeš. Ti ćeš biti jedan on mojih razloga, i ovo je djelič onoga što ću ti ostaviti. Jer vidiš ponekad ona srca na facebuku ili instagramu, znaće sve, znaće da postojiš, ja sam ih uvijek tebi davala, a prestao, i LAŽEŠ, LAŽEŠ da je sve uredu, jel nije i nikada neće biti. Ja ti neću oprostiti, a ti što god da je nećeš meni, nećeš mi ni reći, što je, nećeš ni saslušati moju istinu. Što me samo više rastužuje, jer ti si jedan razlog zašto više ne postojim, jer sam se trudila, trudila oko nekoga, tko je samo umanjio moje postojanje. Tko me ubio, tko mi nije ni svoju playlistu mogao dati, tko sada više ni šalu mi ne pošalje ujutro. Ti si jedan od razloga zašto sam mrtva. Ti nikada nisi bio moj prijatelj, i neka je na tvojoj duši to što si se igrao samnom. Sa mojim srcem. Sa mojim postojanjem. Sa mojojm samočom, no i sam znaš kako je je to, jel jedino što znam je da ti jesi sam. I da znaš kakav je to osiječaj.

gender [userpic]

hell is paved with good intentions... I have a lot of them there...

May 6th, 2017 (05:59 pm)
scared

current mood: scared
current song: Numb/Encore - Linkin Park ft. Jay Z (Unofficial Music Video)

E pa dragi dame i gospodo. Iako mi ovo nije bila namjera, tj. tema ove objave, no slijed događanja me doveo da vas i sebe pitam, koji je vaš najveći grijeh? Iskreno mislila sam da bi moj naveći grijeh bila sebičnost, što dijelom i je. No to nije moj najveći grijeh. Moj najveći grijeh samo dno pakla. Da tako, moj najveći grijeh su dobre namjere.
Nikada nisam mislila da će mi to biti najveći grijeh, rađe bi iskreno da mi je laž ili prijevara, jer barem od toga dobiješ nešto. No da moj razlog da idem u pakao bi bile dobre želje za druge. Iako mislim da je to isplivalo iz onogagrijeha sebičnosti, da ne budem sama, usamljena, što je trebalo biti tema ove objave, no to će valjda dočekati jednu drugu ispovjed, kao i onu što žarko želim reći svima i što mi je prije par dana netko radi toga slomio srce ponizivši me zbog toga što sam ja.
No da se vratimo na temu. Moj današnji grijeh, a kao što sam i primjetila je bio i razlog našeg sukoba su moje dobre namjere. Ani je u nedjelju rođendan. Moram priznati da nam se odnos popravio, iako je bio problematičan zbog upravo istih dobrih namjera kao i prvi put. Da bar sam taktičnija u komunikaciji. No vjerojatno što do svoje 8 godine nisam se družila sa drugom djecom, kaskala sam u društvenoj igri. Tako sam raspisala standardno mail da je ročkas, sa prijedlozima, no nitko se nije 5 dana javio, na što sam malo bila god damit, pa što vi svi nju ne volite, ona je Neuralab sweat heart. No tek nakon mog malo zajedljivog maila, se par njih javilo, da se Petru pita. Sada ja znam što je Ana meni pričala da si želi, no Petra je rekla apsolutno sve ne tome. Sada neznam dali je to istina, no bilo mi je krivo kada je rekla da ne želi da joj sestra hoda u Pikachu oneziju (za kojeg ja znam/predpostavljam da ana želi) dok je ona napušena, jer bi kao nju to isprepadalo. Sada ja nisam često zadovoljna sa izborima svog brata, te ga pokušavam nagovoriti da ne uzme neke stvari, ali pregrizem si usne ako zbilja nešto želi. Pa mi je bilo krivo kada su dečki rekli žena majka kraljica je Zara, a Petra se nije ništa oglasila. Onako kao da ju nije ni briga. Mislim Ana nije moja sestra i ja neznam njihov odnos, ali bilo mi je krivo, kao da nikoga nije brga. Koliko me sječanje služi ona je više Crop tip, znam d ahoće crne hlače, te sam tu počinila grijeh. Krešo me bio pitao jel to zbilja to, od brenda, a ja sam mu rekla da se večeras vidimo. No pošto sma se čula s njom prije pola sata, shvatila sam da to možda neće dogoditi, pa sam kakva jesam prešla na direkt, i rekla joj neka mi kaže 4-5 brandova koje voli, na što se ona vjerujem s pravom naljutila, da ne želi biti posebna, niti preko veze dobivati poklone. Što je meni bilo zadnje na pameti, htjela sam ispraviti ljenost ljudi, mislim Ivan je dobar s njom, a nije ništa napisao, samo sam htjela da dobije nešto što će joj poslužiti. Mislim interes je bio tako blj... stava da bi joj mogli uzeti zelenu xxs suknju ili box set horor filmova... a za uzvrat sam dodala još jednu pločicu na ulazu u pakao. Neznam dali bi voljela da sam šutila, ili da nisam ništa rekla. Totalno neznam igrati društvene igre. Zaboravi monopoly Marina, ni čoviječe ne ljuti se neznaš igrati. A samo sam htjela da se ljudi potrude, i da to bude nešto što si želi.

Baš sam glupa. Al stvarno jesam. Trebalo bi me boliti briga, no meni je to smrtni grijeh, no moje dobre namjere su samo dio mog grijeha, koji ću ponavljati, jer moj pravi grijeh je sebičnost, sebičnost što sam usamljena i to želim promijeniti. Stoga oprosti Ana, kada si došla htjela sam te ne samo za kolegu, već i za prijatelja. Htjela sam da imaš poklon koji si uistinu želiš. htjela sam ti iskreni sretan rođendan. 

gender [userpic]

Everything effects everything

May 4th, 2017 (11:17 am)
blank

current location: afterwork work
current mood: blank
current song: Jack White-Lazaretto

Uf...
Zašto svaki put kada pokušavam nešto napisati, nestanu riječi. Jučer samo bila puna riječi koje sam htjela tu staviti, a sada ništa. Čak i dok me glava bolila i nisam spavala, razmišljala sam što ću reći. a sada ništa. Možda zato jer je danas utorak. Stvarno ne volim taj dan, a možda zato jer sam na poslu.

Danas sam više od 8 sati na poslu, i više ne mogu. Jednostavno mi je postalo pre teško raditi, možda mi je godišnji potreban, a možda jednostavno mi je preteško raditi. Non-stop osiječam neku težinu pritiska, kako se sve zatvara. Težina življenja ili pak postojanja.

Iako bi trebala ostati odraditi još na poslu, imam nebrojeno prekovremenih, nemogu sada ništa raditi, jer sve bi bilo besmisleno, čekam developere i klijenta da me zauzdaju da mogu dalje raditi, jer stvarno nema smisla dovršavati i editirati išta bez povratnih informacija. No od prošlog tjedna mi fali 2 sata jer sam otišla ranije jer mi nije bilo dobro. No kao i na ovo, tako i na sve, utječe nešto drugo.

Tako i na ovaj post moj ujeće čekanje, čekanje na povratne informacije, ali i  serija koju sam počela gledati. Serija kojoj neću dati naslov jer ne vidim svrhu da zbog mojih rijeći, autori toga djela budu kažnjenji zbog mojih potencijalnih djela. iako je serija banalna i ne zaslužuje ocijenu koju ima, no postavlja pitanja koja i ja postavljam, i tu osobu muče iste stvai kao i mene, a i posljedice bi nam mogle biti iste. Gdje sam ja to? Ponekad mislim da nikada nisam izašla iz srednje škole, čak i iz osnovne. Tašto ne kažu da biti odrastato samo znaći moči raditi da si kupiš skuplje i bolje igračke. Svi smo mi djeca. Poprilično zlobna djeca.

sutra idem kod doktorice, i neznam kako bi joj objasnila kako se samo i ostavljeno osiječam. Moji bi, a ponekad i drugi rekli da dramatiziram čak se i ja to pitam, no dali uistinu postoji drama queen, ili atention whore? Dali možemo reći to za ikoga da je to. Nikada neznamo zašto je nekoga jedan komentar raspizdio danas ili rasplačemo, što im je netko prije rekao, ili napravio, na što ih je podsjetilo, tko i što ih je takvima napravilo.

Ja sam oduvijek bila budala koja je dopuštala da joj se nešto dogodi, i samo bi šutjela, i sada sam sama i tužna. Ponekad bi vrištala istinu na sav glas, no bojim se da me nitko nikada ne bi čuo. Probala sam doma svojima, no uvijek bi se sve drugačije tumačilo, i onda sav svoj bijes bi zadržala u sebi, sve dok ne bi ručak ispovračala, i osječala se još jadnije.

Mi se zbilja proždiremo. Voljema bi dobiti odgovore od ljudi za koje znam da lažu. Voljela bi dobiti odgovore zašto nigjde ne pripadam, i zašto me neki ljudi odbijaju. Što je toliko moj očaj veliki da ne žele prijateljstvo samnom.

Najgore mi budu pat pozicije, gdje završim između dvije vatre, a onda bi vrištala na jednu i drugu stranu, zašto se ne mogu  sami se pobiti, jer ja neznam igrati te igrice, a onda izvučem deblji kraj. Ne mislim da sam nevina ili žrtva, ali ne znam se boriti, jer ne vidim smisao u tome, ne vidim igru i profit pljuckanja. Zato jesam pijun, zato jesam u prvom redu spremna na klanje.

Možda je zato jer sve uzimao, neznam kako bi to rekla, ali bitnim. Možda moja želja za prijateljstvom, ljubavi, postojanjem, vrednovanjem. Možda dajem vrijednost stvarima koje ljudi olako shvačaju, a ja ne, zato mi ih je teško steći, zato je njima lako. Nitko me nezna, zato ni neznaju težinu postojanja.

Prošli tjedan je bio party u firmi, i ja jednostavno nisam mogla biti tamo, jer osiječam se kao da ne pripadam njima, kao da nisam dio njih. Oni su svi manje grupe, koje gravitiraju drugim manjim grupama, dok ja stojim sama.

Nekako se osiječam kao gazela, izložena na preriji. Nemogu im vjerovati, jer mi nisu vjerovali oko onog s Anom, a ni Ana. Ponekada kada ih vidim osiječam se kao da su mi zabili nož u leđa. Sve što sam rekla je bila istina. A onda sam ostala još samija. Samo sam vidjela kako nikada ni malo nisam ništa vrijedila ikome. Kako sam veliko ništa. Kako je probuditi se svaki dan i ići na takvo mjesto. Sada mi suze idu na oći. Kao da sam komad mesa, 5 dekagrama salame. Ništa.

Ja sam osoba koja će pokušati, ali se ne planiram mijenjati radi drugih da im se svidim, jer onda ne upoznaju mene, tko sam onda ja, ali isto tako ne volim se nametati.

I što dobijem danas...

gender [userpic]

Album All Is Violent, All Is Bright

April 17th, 2017 (11:27 pm)
awake

current mood: awake
current song: Sound Defects - Theme From The Iron Horse

S mirom sam. Znam da je čudno, no nakon svega što mi se dogodilo u proteklih tjedana, sam poprilično ok. Voljela bi samo da mi se Instagram vrati u život, da površna sam, pošto ne dobivam ljubav od onih kojih želim, da onda dobivam od cijelog svijeta.No kome god da sam se zamjerila nema obraza suočiti se samnom. Ja se bojim mnogih stvari, no najviše se bojim sebe, jer znam sebe, stoga molim vas vratite mi moj hipstagram. Vratite mi mojih sto lajkova na dan. Vratite mi mojih preko 1000 followera. Sada sam spala na 877, i samo me osuđujete i nastavite osuđivati. Da kupujem svoju ljubav, jer ja barem za razliku od sviju drugih mogu podnjeti mržnju onih koje volim, i dati im lajkove na boli koje objave. Neka budu sretni. Ja sam pak ovdje da hodam i dišem sama, mačka mama.

Čak sam uspjela kontrolirati si i probavu, doktorica je rekla da imam zdrav stav prema svemu, no poslala me još na dodatne pretrage. Da lijepo je kada ništa ne osiječaš. No vidjet ćemo. Rekla je da sam dobro napravila što sam izbrisala Twitter, jer to je kao i Instagram postao cyber bulijig, a i iz onog cyber je prešlo na stvarni. Rekla je da je i dobro što se držim po distanci radi posla, jer oni me ne razumiju. Možda je kompliment, ali rekla je da ja imam veoma inteligenatn smisao za humor, i da ga ljudi krivo tumače, onda samu sebe banaliziram, ili se povlačim, jer osiječam se da ću povrijediti ljude, što kao ne bi trebala. No ja i dalje mislim da bi, nemogu dopustiti da me moja hipersenzibilnost pretvori u čudovite, tako i onako izgubila sam ono si najdraže, a što planiram više ga nikada neću vidjeti u životu, da nanosim bol drugima, ok mene više boli nego druge, al što ako i druge, pa onda to prikrivaju. Ivorin je bolestan, boluje od nečega sličnog kao i ja, da to nitko ne razumije da je bolest dugog vijeka. Nikada nebi rekla da je on slab, on je bio tako divlji i prkosan, zvijezda, borac, ne pregažen, a u biti su ga jeli kao što su i mene jeli. I sada smo obadvoje prazni, mrtvi, slomljeni, hodajuči mrtvaci.

Nervozna sam na poslu, jer imam i kreamiku i španjolski, a to ne ide nikamo. Prvenstveno pati to zbog obaveza na poslu, a i moj duh je toliko slabi. Šta htjela bi biti njabolje od toga što jesam, ako ne mogu biti voljena od onog koga volkim, ako ne mogu bizi voljena od svoje obitelji, da barem budem voljena svoje struke, da napravim nešto, upalim mozak, fokusiram se, probudim se iz sna u kojem jesam. Kao da spavam, i vrijeme prolazi.

Doma baš nije najsretnija situacija. Luka će izgleda ili dobiti nogu, ili pravi posao, a onda kako je najavio nas ostavlja. Ja sam se pomirila, ok mi je pasti na dno, možda je to ponekad najbolje, mislil do sada skupljanja boca se najmanje bojim, samo mi je malo krivo jer ja sma svih ovih godina plačala fakultet, davala mu pare da izlazi van, i sada on ide sa svojom curom, dok sam ja tek nedavno počela izlaziti. Moji život je održavanje na površini, i sada me svi odjebavaju. Ja ću ostati ona koja će se brinuti za staru i tetu, kada Ernest umre, a onda će one sve dati Ivi, Denisu i Luki. Nije me briga za imovinu, iskreno kada baka umre, ja samo želim njene keramičke figurice, i ukras za bor, jer to je baka.

Voljela bi da mi je život dao ipak mrvu drugačiji život, da nađem i ja svoju sreću, da budem najbolje što mogu biti. Voljela bi velike prozore i puno svijetla. I vrt koji mogu uređivati, i osmijeh na licu.

Svi mi govore da trebam biti sa Svenom, čak sada se i party organizira za njega jer ide 6mj živjeti u Dubrovnik. Ja znam da se ja njemu sviđam, no on meni ne. On je drag, ali meni je dosadno s njime, nema kemije. A biti s nekime da budem sam rekla da neću. Ako mi ikada postane on plan A onda da, ali nema drugih planova.

gender [userpic]

Can it get worse?

April 11th, 2017 (10:36 pm)
tired

current mood: tired
current song: Track Right Here, Right Now-Fatboy Slim

Dali zaista može gore? Ili pravo je pitanje dali želimo znati dali može biti gore? Kao da sada nije dovoljno gadno. Nesretna sam.

Jučer sam ga sanjala, bili smo u nekoj staroj kući, truloj, svi ostali su bili tamo. Ja nisam mogla disati, jer nisam mogla biti tamo, bila sam svjesna da je san. A oni su bili tamo. Korak od svega, da gledam ono što me zaista mući. Stoga sam se odlučila ubiti, otišla sam do nekog prozora/francuskog balkona. Imao je drvene štokove, koji su bili onako napola izbijeni, no bili su intenzivno tople boje. On je krenu da me zgrabi i uvuče unutra. A onda se dogodio teen moment svakog chick lita, i girly filmova. Nisam mogla vjerovati da je moja podsvijest toliko trash. No poljubio me, i bilo je tako stvarno. Pomirila sam se s time da da neće biti samnom no fali mi prijateljstvo, barem ono što sam vjerovala da je bilo nekada, što se sada čini tako davno.

Da može biti gore, jer kada vidiš neke stvari, onda sanjaš ovakva trash sranja i povračaš cijeli dan, i onda ti na snapchat dođu sranja, i osiječaš se tako odbačeno. Još više to potencira Brko. Zato ni ne želim ići u NY. Dosta mi je njegovog hejtanja. Iskreno žao mi je što sam bila ljubomorna na Anu, ali kada te sa svih strana drugi odjebu, slome ti srce, zamjene te drugim modelima, onda i takve male stvari bole. Realno me je zamjenio, i to je boljelo, no nikada nisam hejtala Anu, a sranja koja je Krešo potencirao, Kreši nikada neću oprostiti. Brisati one polusuptilne poruke da ja pripazim da se radi više, a manje dopisuje. I da dam Ani fokus, da se koncentrira na rad, a ne na pričanje. Mrzim te diplomatske pizdarije, a onda je to misteriozno nestalo. Nema više tih poruka, i ja izmišljam. Iskreno fali mi Brko, no teško mi je oprostiti mu to što me mrzi. A iako svi govore da hoće, on meni nikada neće ovo oprostiti. Ja sam za njega evildor. Više mi ni ne šalje poruke, ne lajka kometare, slike. Igrorira me u potpunosti. No možda mi i ne bi trebalo biti žao. Jer realno, on mi nikada nije bio prijatelj. Bio je tako nepristojan prema meni kada sam došla. Čak je i rekao da nikada nije ni htio da ja dođem. Ignorirao me. Bio je ljubazniji prema svima drugima kada su došli. Ja sam bila ta koja je odlučila pružiti svoju ruku, a on ju je sada i na kraju odbio. No moram si utuviti u glavu, da mi nikada nije bio prijatelj, i da ne trebam patiti za onime što nikada nisma imala. Ali patim.

Voljela bi da mi Krešo kaže da nemogu ići, i onda mi nitko neće moći reći da propuštam veliku životnu priliku. Jer ne mislim da će mi to proširiti horizonte, da šta mogu postati na FB da sam u NY pa da se drugi ljudi koji pišaju za opstanak kao ja mogu osječati jadno, da ništa ne postižu u životu.

Ja sam u zamci života, i mrzim kada mi svi govore da ću doživjeti 99, jer najgore je toga se i bojim, jedna baka je 93, druga ide dalje. A ogotovo kada mi za godinu dana kažu da ću imati obitelj. Ja nemam ni prijatelje.

Moj prijatelj je moja mama, i ona to forsira, iako mi ne bi trebala biti, ne bi smjela, ja joj kao što je doktorica rekla ne mogu biti suprožnik, moram imati svoj život, ali i dalje su očekivanja od mene da do kraja svog života provedem na rasklopnoj poderanoj fotelji. Ne prijavljena na adresu na kojoj živim. Uf kada počnem razmišljati o tome postanem tako ljuta na njih i što mi danas kaže, što ću ja sada sama biti. Pa sa onim pasivno agresivnim, "znama sam ja da ćete me ostavitit". A što je samnom. Ja sam njen pas čitav svoj život. Ona je mogla otići, ja ne smijem, i što je samnom? Gdje ću ja biti kada ona ode? Tko će biti samnom? I onda tko bi želio doživjeti 99. Ja ne želim sutra doživjeti, a kamoli 99. I onda se ljudi pitaju zašto bi išla na Mars. Kako ne, nešto bi naravila od svog života, pobjegla bi, i kada bi majka umrla ni mene više ne bi bilo. Nitko ne bi bio nesretan. Idealan san, koji je samo san. Ipak živim na planetu majmuna. A i jesam jedan od njih. Majmun. Pavijan. Primat. Želim sve ono primitivno što nisam, niti ću ikada biti.

< back | 0 - 8 |