?

Log in

< back | 0 - 8 |  
gender [userpic]

You can't go home again

July 17th, 2017 (11:14 pm)
tired

current mood: tired

Dragi LJ!

Evo još jednog tragičnog frustrirajučeg posta koji ću istresti na tebe. Boo hoo, prednost tvog postojanja nadam se da puno bezbolnija i sa mojim postovima nego moja. Ako ti išta znaći, ovo je dobar ispušni ventil. Stoga te kind of volim.

I sada drum roll... Došla sam do zaključka da problem svih mojih probavnih smetnji je posao. Izgleda da ga ne mogu podnijeti. Ponekad mislim da sam super razmažena i zla osoba, vjerojatno sam u pravu, no ne mogu podnijeti tamo biti. Ja nisam Neuralanđanin. Jednostavno ne razmišljam kao ti ljudi, jednostavno nosam ti ljudi, ja sma strano tijelo za tim stolom, jbg, ja sma uglavnom strano tijelo za svakim stolom. Voljela bi da sam normalna. Al nažalost nisam.

No za prvi radni ponedjeljak kojem sam se čak i veselila, dovelo je do 3 puta pražnjenja crijeva. Zipo mi je došao i rekao da radim knjigu standarda, i da ju napravi u 3 dana, na što sma ja rekla da naša knjiga standarda nije za 3 dana napraviti, jer treba se napisati i pravilnik o webu, i počistiti to sve osim toga šef je rekao portfolio za natječaj je jedini i glavni prioritet, i sada rasprava kao da sma glupan, ne nije, ovo je bitnije, i vrčenje u krug, gdje on je šef, a ja sma manja od makovog zrna. I što dobijem, za 2 sata i živciranje šef se javi i ljut je jer nije onako kako je on rekoa, kako sam i ja rekla da je rekao i treba biti, i onda od onih svih kako nisam na svojoj poziciji, i nemam prioritete poslagane, da ne zaslužujem to što sam, onda Zipo još napiše, moj bed ja Marinu nisam razumio. A ja svaki moj odgovor je tumačen kao drama, što nije bila, ja sam skovala i novi raspored, al svaki komentar je s ovime, dosta. Mislim da znaju koliko me od mog običnog prijedloga koji se tumačio kao drama, to zapravo naživciralo.
Stvarno sam nesretna, kao da me nitko ne čuje, danas sam rekla da bi trebali raditi svoje fotke, a ne koristiti stok fotografije i to besplatne, jer mi smo profesionalci, a ne naši klijenti, na koje je Zipo rekao, ne brini se mi smo odlučili da je slika, n ašto sam ja ponovo probala reči svoj stav i dati prijedlog dobila sma šef tako hoće, i opet i opet, bez ikakvog argumenta. Osiječam se kao šarlatan, prodajem maglu, uskoro ćemo i template za dizajn skidati, i samo ću boju mijenjati, možda zaobljeni rub u kvadrat. Zar je to dizajn? Dizajn bi trebao biti da olakša korisniku interaciju, a ne da nama bude jendostavnije napraviti gumb.

Možda zbilja pravi dizajn ne postoji, kada moji na poslu kažu, ružno, lijepo. Što je to, to je Monalisa. Bolime za nju, ili izdrkavam na Leonarda.

Nesretna sam.

Isto tako muka mi je od Ivana i Ane, jer njegova Ana mi šalje upite, koji se mene ne bi trebali ticati, dok druga Ana mi govori, kako ako ga ona nemože odgovoriti, onda nitko neće. I te neke pretjerane stvari koje ja ne bi trebala znati. Ništa me od toga ne zanima. I drago mi je što Ivan nije prijatelj samnom, takva površna osoba, drago mi je što me odjebavao sve one putove. Sada svaki put kada bi me itko od njih otpilio, za druženje, da znam im najdraži ilm, za pivo... više nije bitno jer su posve nebitni... Jedva čekam da Ana ode na godišnji. Jer nitko od njih mi u sobu neće ući. I biti ću u miru i tišini. Tako i onako plan mi je udaljiti se od te sve ekipe. Ja nisam Neuralander, nikada neću biti, nemam taj mid set, ne respektira me se, smatra me se davežom i slabom karikom, moja strast im ide na živce. Žao mi je što sma ih upoznala, jer sam izgubila sada 4 godine, i pitanje je gdje ću završiti, jer sam otišla u smjeru koji je brzi i nekvalitetni fiks za parama, koje u konačnici ja ne dobijem, a zato ima juniora koji dobiju kao i ja.

Iskreno nije mi bitan novac, da volim trošiti, i želim si bezbrižan život, jer sam živjela 27 godina, da nisam imala za ništa, no da želim si veću plaću za bezbrižniji život, da za koju godinu imam svoju sobu, i mir, i da bez razmišljanja si kupim sladoled, i nemam potrebu kupovati išta, jer je život sada siguran, i biti će siguran. Da se neće ponoviti ono što sam u djetinstu prošla. Da to i zaboravim iz glave. I da budem sretna, da napravim nešto što zbilja želim. Da budem bolja nego što jesam.

gender [userpic]

I am a bad person

July 11th, 2017 (10:45 am)

Dragi LJ!

Ja sam zla osoba. Prije dva dana sam imal toliko toga na pameti da kažem oko ove teme, no vjerojatno me zadesila faza ponijekanja. Jbg izgleda je je takav život. Možda je činjenica da mrzim svoju majku. Iskreno više nemogu ni zmisliti da me poljubi koliko mi se gadi. Trenutačno naš stan smrdi kao peperalja, taj vonj me peče za pluča, i gušim se svako malo, no nju apsolutno boli briga. Tu se ništa neće promijeniti. Molila sam je neki dan da obojamo zidove, pa je odbila. Sve sa njom je nekada, u dalekoj budučnosti, ali mi tu živimo 29 godina, i nije daleka budučnost. Nije ju ni briga što mene i Luku obilježila za sva vremena. No bitno je da hoće saznati što to gledam sam na laptopu, ili to što ne želi da više serije gledam bez nje, ili moj najdraži nako što smo prije mjsec dana pogledali igru prijestolja, da ju ponovo ispočetka gledamo.
Kada sam doma i okrenem se na jednu ili drugu ili treću stranu, vidim samo planina smeće, nekada stvari kojih sam voljela, koje nisam smjela konzumirati, jer ću ih uništiti, ali koje je svejedno zub vremena uništio jer recimo atlas je služio kao stolić za kavu. Tako su još jednom te planine zabvršile i dovele nas u zavadu. Jučer je Hiro htio spavati na jendoj, i porušio je 2 puta, ja mu nisam dala, no mamina je zadnja, i onda je bilo pa šta onda. Taj pa šta onda je rezultirao u mom poderanom španjolskom, ali i Lukinom deranju da izgasi TV jer su 2 sata prošla, a on se u 7 diže, no bilo je i tu odjebi, svi se kačimo na nju jadnu. Mrzim i njeno obsesivno uzimanje šalica sa posla koje će ljudi baciti, mislim da ih ima preko 60 sada, što je najgore ja već mlijeko pijem iz iste 29 godina, ali bitno je da se stvari koje kupim bace, ili da nemamo što u kuhinji uzimati jer sve je prekriveono sa tuđim, izlizanim šalicama. Kako je mrzim.

Eto to je jedan razlog od mnogih zašto sam ja zla osoba.

gender [userpic]

What is normal life?

July 7th, 2017 (01:22 pm)
disappointed

current mood: disappointed

Dragi LJ

Što je normalan život? Molim te reci mi, jer izgleda da to nikada neću imati. Kada je prekasno posatlo zbilja prekasno. Jučer ponukana mesinger video callom, shvatila sam da ga nikada neću imati, a jedna članak guglajući svoju problematiku shvatila sam da nikada neću moći izbjeći sramotu i stigmu koja ide mojim životom. Hej, nije kada da sma ja imala išta u odlučivanju toga, tko je mene pitao gdje i kada ću se roditi. Da bar me se pitalo. No shvatila sam zašto samo sebe mrzim, i da se toga nikada neću riješi. Vidiš, ja čitav život živim u stanu koji ima kvadrata manje njego što prosječan zdrav čovijek ima prstiju, to je 20, a ja živim u stanu od 19m2. Ovih 19m2 mi izgledaju kao najveći luzer ikada, to je ono korak do pobijede. Četvrto mijesto, no kao da bi i taj jedan kvadrat napravio ikakvu znatnu razliku. Jedno si luzer, uvijek si luzer.
Kada sam bila manja, nije mi to smetalo. Nikada nisam smjela dovoditi djecu iz škole doma, sječam se da je mama lagala za kvadraturu stana na mojoj prijavi za školu, i mene tjerala da laže, što sam mrzila, jer kao drugi ljudi će me doći uzeti. Što nisam nikada razumjevala. I dan danas mi je veliko zašto iznad glave. Nikada nisam imala svoju sobu. Iskreno uvijek kada bi bili rođendani, ili kada bi bila pozvana na igranje, nikada nisam razumjela frustracije svojih prijatelja, klinci koji su govorili da im je soba premala, Sandre koja je kukala jer ne voli svoju drugu sobu za igranje, iz koje ja nisam mogla izlaziti, jer moj kutak je bio 50x50 cm poda između ormara i fotelje, Tine koja je mrzila nabolji stl ikada, koja tek kada sam joj pokazala kako je genijalan, ga je zavoljela. Kako je to biti bezbrižno dijete? Mislim moja normala se činila kao svaka normala, iako sam gubila prijatelje jer nikada nisam slavila rođendan, a playdejtovi su gubili na vrijednosti jer ne možeš druženje kupovati sa najskupljim barbikama s police, kada jednog dana ekipa prestane se igrati s barbikama. Nitko nikada neće znati kako je je to kada prekinu s tobom, a nemaš niti 10. Misliš da je i tvoj život jedan u paleti normalnih, no budeš osuđivan na nešto što nikada nisi htio, nisi imao izbora. Vjerojatno ni tvoji roditelji nisu htjeli. U 4 razredu je počelo moje društveno izloiranbje. Ivana je došla kod mene, nakom mojih moljakanja da to bude tako da joj napravimo lutku za lutkarsku školu, ja sam ih svima radila i to se pročulo. Siječam se izraza na licu kada je došla doma. Tata je bio ljut i išao je spavati na kauču koji je jedini leđit ležaj u našem stanu, mama je peglala, i bilo je veša posvuda u tih naših 19 kvadrata. Vidjela sam taj pogled, taj korak u nazad, ta prestravljenost koja je morala pobiječi iz tog prostora kao da ti neki ljigavac stavlja ruku na bedro a ti gledaš kada će se vrata od tramvaja otvoriti. Zar sam ja taj ljigovac? Što samnom nije uredu? Pozvala me k sebi u svoj stan od 102m2, koji je bio na trečem katu, a ne u mračnom podrumu. Do kraja tjedna nitko se nije htio igrati samnom, moji jedini drug je bila problematična Nikolina koju zbog poremečaja pozornosti nitko nije htio za prijatelja, jedino sam se ja igrala oduvijek s njom, možda zato jer sam znala kako je bilo biti outcast. No da tako je počela moja samoća. Tako se jadno osiječaš kada sa 11 cijeli svijet prekine sa tobom. Vrijediš manje od bezvrijednog. Godina poslije je imala obečanja, no završila je još gore. Ljetovali smo kod naših prijatelja u Dramlju. I to je bilo ok. Spavala bi sa mamo i bratom, tata i Miljenko bi dolazili za vikend, skupa sa Gordanom dok nam se nije pridružila, a mi smo živjeli sam Tomicom i Dubravkom. Dubravka iako je bila godinu starija od mene, nije me zarezivala, ona je već imal sise, i to je bilo to. Dok sam ja završila sa 5 godina mlađom Miom. Bila je draga, i lijepo smo se družile cijelo ljeto. No kada je počela škola počeli su i moji problemi. Došli smo u Zagreb, i Mia se htjela igrati kod nas, pa sam ju pozvala, no njen komentar je bio kako imaš mali stan, što je s tobom? Riječi koje su svakim novim izgovorom bili bodeži u moje srce. Ne možeš krenuti ispočetka, tvoja prošlost će te uvijek progoniti. Moja sadašnjost je gora od moje prošlosti. Ništa se nikada neće promijeniti. Za valentinovo te iste godine, pošto si je moj razred poklanjao poklone, a te godine je sve udario pubertet, pa sam donekle bila hot, trebalo se ići u kino gledati Titanika, no starci nisu imali ni prebijene pare. To je ujedno bio prvi i zadnji put da sam plakala za nečime, i prvi i zadnji put da sam ih nešto molila. Iskreno to, tada taj Titanik je bio moje potonuče. Mama mi je nekih 5-10 godina poslije rekla da što ju nisam molila više, jer da sam ju molila više onda bi sigurno izvukli novce od nekuda. Mrzila sam je tu cijelu godinu. Tu godinu nismo pričale, a jednom sam ju nakon toliko navaljivanja da je to moja krivnja mahala joj nožem da ću je ubiti. Rekla je da sve dalje nisu isto davali jer kao ja nisam imala interesa. No ja sam znal kako je, nikada mi nisu rekli koliko novaca se ima i koliki je račun za struju, no u onih 5-10 minuta što ih nebi bilo doma, kada bi bila sama, sve sam pogledala, stanje vaših novčanika, stanje računa, koji su plačeni koji nisu, koliko ste spremili za sutra, ja sam vodila tatine račune, pisala ponude, izdavala troškovnike, znala sam koliko novaca će uzeti za matrijale za sljedeći posao, sve sam znala. A moj nedostatak interesa, ufff, on je bio tu, samo sam uvijek razmišljala kako je vama, mislila sam da vam je gore ako vas molim za izlet, pa mi ga ne možete priuštiti, mislim tako je djelovalo kada sam u prvome srednje pitala za ići u Veneciju. No tu sam se izgleda varala, no i dalje sam nas sve htjela poštediti od mojeg slomljenog srca, razočaranja, osamljenosti, hej jer je tako lako sjediti u razredu od 35 ljudi, i biti onaj koji sam sjedi. Također, sve sam napravila da moj brat ne prolazi kroz isto. Dok sam ja kao preponosno govorila da ne želim u Prag i kako je to glupo, kako Beč je bezveze, kako maturalna je smeče i glupo bacati novce na nešto što nisam ja. Iskreno sve sam to htjela. Bez nekih stvari bi mogla, al ne baš be svega, i ja sma htjela na kave sa svojim razredom. Piti pivo na kupicama. Imati 16. No ja sam provela skupljajući za svog brata. Svog nezahvalnog brata. NIsam imal džeparac. No svako ljeto jesam radila, zbog svoje visine, i bebaste face, i dlaje sma išla u maškare, a sve što bi mi starci zapljenili nastojal sam sa čisščenijma snijega i košenjima trave, i bilo čime pokriti. I onda kada bi Luka proživljavao dramu gdje on je ustrajao sa svojim suzama ja bi izvukla 20 kn iz svoje ladice, ostatci bakinog poklona itd. I onda bi on išao na izlet. Ne bi ni sekunde žalila, da kada jedinu stvar za koju sam molila roditelje, a to su bile pripreme za faks, nije 2 godine poslije izvuka na stol kada je htio privatne pripreme, i kao ako ste mogli Marini možete i meni. Iskreno to je bio dobar argument, ali Luka ja sma bila dala sve svoje novce da ti ideš na izlete, za maturalac sam ja imala posao vinkendom. I dala sam svoju ušteđevinu za završni izlet za tvoj maturalac. Ja nisam išla na taj izlet, moja šansa za ponovnim početkom je propala, no vrata su se otvorila kada je faks dobio sponzorstva, a ja sam rasturala. U neku ruku mi je drago što sam rasturala, išla sam na sve izlete jer mi ih je faks plačao, samo za život tamo si morao imati, a kada bi starci uzeli 80% bilo je na kraju od mojih studentskih poslova, a bila sam jedan od najboljih studenata generacije. Mislim imala sam svojih duhovnih padova, kada bi ekipa s godine dala 3000kn za izvedbu projekta nekome sa strane, a ja bi ne spavala cijeli tjedan (dok bi oni tulumarili) da izvedem svoj sa treš pilom, grafitnim sprejem i drvofiksom. I kada bi ja dobila 4 jer imam jeftinu izvedbu, a oni 5 iako nisu ni blizu radili kao ja. gjde be profesor maltretirao zašto moj rad nije od plastike, plakala sam. Jer se sve svodilo koliko novaca imaš, ja iako sam super radila cijelu godinu, imala sve napravljeno 5 puta više i bila uzorni građanin za ostalu populaciju, na kraju bi im uvijek opaska bila tvoj koncept, tvoje skic eus za 10, ali tvoja izvedba, je neusporedivo lošija od ostalih. I nakraju estetika nadvalda sve. No i dalje nisam imala prijatelje, niti društvo. Kada god bi netko htio doći kod men, dali da učimo ili da radimo, imala bi bilione izlika, doduše onda je još bilo gore, jer od 7 razreda osnovne, nismo krečili stan niti išta popravljali. No imala sam stigmu onih koraka, onih izaza prestavljenosti, šaptanja zgražanja kako imam mali stan, koji je sve gore i gore izgledao. Nikada nisam imala poštenu vezu, jer me uvijek bilo sram pozvati nekoga kod sebe. Mislim kako ću objasniti to što nemam svoj krevet ili sobu. Ni danas nikoga ne mogu pozvati, kada moj bratić zove naš stan ckack instalacijom, sa foteljom iz koje izvire smeđa spužva koja se rasipa po stanu, smeđi zidovi sa popljesnjavljenim crnim kutovima, koji imaju smeđu paricju koja se cjedi svaki put kada se zimi zapari, kao da si u sotoninim ustima, vešmašina koja ne radi, i veš koji se pere na ruke, žbuka koja pada sa zida, wc koji curi, pečnica koja je na sred dnevnog boravka. Sve stvari koji mi volnjaju na vlagu, a kasnije se i od nje raspadnu, moje boesti koje su uzrok mog spavanja na podu. Kada sam kupila MacBook i osuđivanje mojih kolega, na poslu, kojima je bilo biti ćeš snob šema, a nikada nisu razumjeli da jedino što ja želim je biti normalna. Mislim što nije biti normalan biti isto kao i svi ostali, a ne manje vrijedan. Mislim čula sam u NY kako pričaju o beskučnicima i sirotinji kako prosi, na koju gledaju da je to njihov izbor, sami su si tome zaslužni, ljeni su. Zato sam ja rekla mami da ljudi poput mene ne idu u NY. Ja sam svijesna da prije 5 godina i mi smo bili na tom putu, i neznaju drugi kada ti to nikada nije bio izbor. Neznaju da ja bi ponekad i tramvajem doma i na posao, ali ne idem, da uštedim novce, a sve izgleda kao luda Marina. Neznaju da uzimam boce, za 50l iz firme, koje bace uz smeće, da imam povratnu naknadu. Neznaju kako više ne mogu freelencati jer sam tako umorna, samo da bi ostala živjeti. Neznaju kako je to kada prihvatiš prvi posao bogu iza nogu, i ideš na njega pješke, bez smartfona, i nemaš života jer si umoran od 2:45 minuta samo u jednome smjeru, a tek zimi, kada je hladno. I kako je to živjeti sa lažima, ili sa samočom, ili sa ludilom od koje depresije koje prolupaš i završiš u bolnici nakon što si prbao skinuti trulu žbuku i nanjeti novu, i kada ti stvari koje voliš i tvoji radovi istrunu. I majka ti kaže da sve što radiš nema smisla, tko se ne bi poželio ubiti, da sa svojih 30 godina shvatiš da ne možeš ništa u životu promijeniti koji ti je dan, i da se drugi ljudi samo trude te ostaviti na životu čisto iz svoje osobne koristoljubi, i da jedino što imaš, ti ne daju da radiš s time što hoćeš. Nestaneš. Mislim kada zbilja budem na ulici završila, biti ću neidljiva, zar ne? Kao što svi porlaze kraj onih nevidljivih ljudi, mislim ja ih vidim jer sam ja jedna od njih.I čitavo vrijeme nastojim prekonpenzirati čisto da bi bila normalna. No to nikada neću biti. Jer sve ide ispočetka. U NY sam upoznala neke ljude, i oni su bili da se organiziraju messinger talkove, i ma koliko je meni previše 3 sata pričati s nekime, no imam nekoga, ali na kraju opet nemam nikoga, jer jučer nakon 3 sata pričanja, prvo pitanje je bilo, gdje je tvoja soba, pokaži mi svoj stan, a ja to nemam, i neznam kako ću im odgovoriti, i ne želim da me ljudi na netu osuđuju. Jer nama ništa, abosolutno više ništa. Ni nadu da će biti bolje, samo mucice smeđe spužve po svojoj pljesnjivij pidžami.

gender [userpic]

Back in New Mexico

July 5th, 2017 (06:20 pm)
sick

current location: hoody
current mood: sick

Deagi LJ!

Uf... Dali možemo živjti na reprizama? Jel ja trenutačno živim na jednoj. Da ne kažem da je naš odnos repriza, repriza mog odnosa sa tobom prije više od 10 godina, no opet sada pišem na svom materinjem, i jebem po tavanu. No da se vratim na svom kostur u ormaru. Da ja gledam po 3. put u životu Roswell. I jednostavno ne kužim zašto, sada sam na 17 epizodi prve sezone. Neznam kako se to dogodilo, i kako je izmaklo kontroli. Mislim da sam htjela nešto provjeriti, i evo me tu, po treći put gledam trash teen seriju. No najfascinatnije mi je to kako se moji odnosi prema likovima u tih mislim 12 godina, i trećeg puta gledanja promijenio. Od likova koje sam voljela onda, za koje sam razumjela, poistovječivala se s njima, to toga da moji favoriti onda, mi jednostavno sada postaju smetnja. Dali sam još toliko ne definirana osoba, ili jednostavno, da bi opet sve pogledala za 2 mj. ponovno bi vidjela nešto drugo. Ili pak prolazi svaki put kroz drugu priču, druge likove. Ili jednostavno što je moj problem, dajem previše pažnje ovakvim glupostima. No i dalje je tu moja konstanta oko prstravljivanja odnosima. No jednostavno ne mogu imati površne odnose sa ljudima, tj. dati sve i boliti me briga. No nemogu imati ikakve odnose sa ikime. Jučer sam zakucala 3 križa o svoja vrata, 3 križa koja nisam direktno poslal na groblje, no meni su ti odnosi mrtvi. Znam da ću morti polako jer svi od njih sve pre osobno shvačaju, iako moje ostavljane tih osoba je osbno, jer ne mogu imati više odnose sa njima. Začuđujuće ta 3 odnosa su bilie žene.

1. Križ za moj odnos sa Vanessom. Koliko god da mi je Vanessa slomila srce, nikada nisam mislila da je ona zla osoba. No oprezno sam odlučila popraviti taj odnos. Jednom smo se našle i sada drugi put od kada se prijavila u Neuraland. Iskreno njezino kupovanje našeg odnosa mi je bilo prvi put besmisleno, evo nismo se godinama vidjele, i ti sada meni donosiš poklone. Zašto? A sada si pokazala svoje pravo lice. Jučer je rekla da sam ja krvia što ona nije dobila posao u firmi. Da kao to što se mi znamo je krivnja. Da sam kao njoj ja to rekla. No da ona želi tamo radi pa će ponovo probati. Ali to ja nikada nisam rekla. Mene je Krešo opomenu da ne pričamo i rekao da prvatno ostavimo van posla, i ti si to odmah tako shvatila. Ja nisam baš nisam bila sigurna dali će mo mi zbog naše povijesti funkcionirati, a znam da si dobar dizajner. I to me jučer pogodilo, sve si tumačila na svoje. Isto tako moje slomljeno srce zbog smrti mog oca si shvatila posve krivo, kada bi iz ljutnje znala svašta reći, i žao mi je zbog svega, iako ništa od toga nije bilo upučeno tebe, no slomila si mi srce kada si rekla da nemaš vremena za smrt mog oca. I mislim da ne bi trebale dalje ići, jer si sve moje jučer komentare preokrenula van konteksta. I onaj frienship necklace ja nosim sama. Možda se još par puta vidimo. No ne želim produbljivati naš odnos, mi smo drugačije osobe, koje vide drugačije svijet. Ne želim ti i dalje zlo, naprotiv, želim ti da se osamostališ i budeš sretna.

2. Križ ide mom odnosu sa Kristinom. Volim te, no ponekad si previše za podnijeti, i tvoj kaos i bijes ne definira mene, a želiš me staviti u taj krug. Uvijek smo si tu kada si pomažemo, no ne mislim da bi si trebale prijateljevat. Jer ti mene uvlačiš u svoje kaose, i ponekad ne razumiješ i ne želiš vidjeti težinu mog života. Ja jednostavno ne mogu se lagano upuštati u odnose, dok ti se prepustiš ljudima, svaki novi dečko je tvoja nova transformacija, i imam dojam da te to ponekad guši. No jučer si prešla mjeru. Nemogu vjerovati kako ti je to palo na pamet. Pričale smo o tome kako svaka od nas vidi odnose, kako tebi nije svejedno i kako meni nije svejedno, i onda mi dođeš sa spikom jučer da nekog Peru, koji je od tvog bivšeg najbolji prijatelj, da i s kojim sam ja na INu pričala 5 minuta jer si ti išla vama uzeti pivo, da si ti obečala njemu da ću ja ići na vikendicu kod njega i da ću spavati s njime. Prvo sam mislial da se zajebavaš, no kada sam to shvatila da nije šala, bilo mi je wt? Mislim stvarno od svega što smo bile pričale, malo što sam ti se otvorila, i ti mi to napraviš, s onime bila bi to velika usluga za Peru jer je on kao dobar dečko, a i meni nebi bilo loše jer sam draga cura. Ja nisam draga cura, niti sam rupa cura. Ja sam cura koja nema prijatelje. I to će tako ostati, jer prijatelj ne postoji.

3. križ je za moju mamu. Da. Koliko god lame, svoju majku sam smatrala svojim prijateljem. Nikada nisam imala odnos kao što si ti imala sa Lukom. Tata je bio moj heroj, no kada sam ušla u pubertet, niti on a niti ja se nismo znali nositi s time, on jednostavno nije kužio moju mržnju prema sebi, i moje suosječanje sa tvojom depresijom. Jer nekako nisam te mogla ostaviti u mraku, ako ti umreš umirem i ja s tobom, što sam shvatila da ti baš i ne bi umrla za mene. Mislim da ti je teško pomisliti da me nema, ali da bi ti bilo lakše bez mene. Mislim da toga ni sama nisi svjesna. Ja sam za tobom otišla u mrak, no ti i dalje meni ne vjeruješ. A u konačnici sam ti posve nebitna. Jer jučer si samo dimila meni u facu, i rekla sam ti da ću imati glavobolju, a ti si mi rekla ISTRPI. Znaći ja da trpim glavobolju i mučninu danas cijeli dan, jer se tebi nije dalo zaobići me. Sjeli smo gdje si ti htjela. Kako si ti htjela. I danas ja ne funkcionira dobro. A tebe nije briga, već da istrpim, današnju glavobolju i da odšetam danas sama u kino, i sjedim sama, sa glavoboljom. Te da istrpim. Cijeli život trpim, a sada sam živi mrtvac, zbog tebe, i onda ovu ljusku nastojiš iskomadati.

Eto da ne ulazim dalje u dubioze, to su moji krževi. No odlučila sam se još više distancirati, jer ipak neke stvari kada vidiš i dalje me zapeku. Najbolje je biti sam. Iako neću preživjeti, znam da vuk samotnjak umire, a čopor opstaje. No možda nikada nisam ni trebala biti vuk.
 

gender [userpic]

Is this real?

July 3rd, 2017 (01:48 pm)

Dragi LJ

jel ovo starno? Mislim jel moj život stvaran. Prije par dana sam se zapitala zašto te pišem. Čemu? Krešo mi je jednom rekao da to sve za publiku radim, no opet ima 15 objava na mom mobitelu u notsima koji zbog moje ljenosti nikada nisu zavšili na tvojim stranicama. Ok sada svoje objave puštam javnima, no prije par godina sam ih zaključavala, radila privatnima. I to jednostavno zato kada sam zaboravila pass, da kada me uhvati nostalgija mogu ih pročitati, a i zato jer često kao platforma imaš proboje pa dobijem notifikaciju da su mi svi postovi javni. Neznam zašto mi je bilo strašno kada je Ivan otkrio ga. Koa da sam sa 14 imala zanimljiv život, ili pak 21... a kamoli sada. I onda mi je palo napamet kako bi bilo zabavno da recimo lažem o svom životu, tako kada ga netko bude čitao, nešto i zanimljivo pročita, mislim hej ja ovdije mogu putovati gdje hoću, živjeti gdje hoću, dejtati kog hoću, biti normalna, ne ja. Da kada netko pročita sve ovo pomisli, wau, ova curk ili dečko je cool. No koji je smisao u tome? Ne pišem ovo za druge ljude. Pišem za sebe, da izbacim iz sebe svoju negativnu energiju. Mislim čisto sumnjam da će ga itko pročitati. Mislim ako i Ivan dođe ovdje jedan dan što neće, a što bi mu išta od ovoga i značilo, ako počnem još više filozofirati, mislim da će njegovo ljeno dupe odustati na drugoj liniji teksta. Ova istina je samo za mene. A ako mi da odgovore, ok bolje.
Danas je ponedjeljak, i ja sma na godišnjem.
Već mi je dosta svega. Kao da nisma na godišnjem. Lidia mi je digla tlak, a i Karla. Pojekt za podmorske skulpture nam je prošao. I sada do 5 mj. sve treba biti gotovo, no galerija i akademija traže troškovnik, koji ja radim, i to sve u zadnji tren, ono bilo je u petak, cure jel možete, i sada provodim već 4 dana objašnjavajući podatke i informacije Lidii, koja nezna da mi broj stranica mora biti djeljiv sa 4, ili da ne mogu imati 20 pantone boja, i moleći tiskare koje su super ljene po ljeti da mi se jave. I onda danas u 8 dobijem mail da ako mogu u sljedeća 4 sata prelomiti 40 stranica prezentacije i staviti uh pdf. Wtf? Ono nitko nije ni znao da idem na godišnji i sve je n mene palo. Karla je već prije 2 mjeseca dala otkaz, i ništa ne radi, standardna njena pauza do 9 mj. I onda meni napiše nemoj se ljutiti no meni se neda, imam slabo neta, kupa mi se. Ono gdje je team nestao. Nažalost ja nema pajdicu za mamu, koja će mi sponzorirati ljetovanja i putovanja, a da ja ne radim 5 mjesci u godini. Ja financiram nju. Joj ponekada mi bude dosta te ekipe sa SDa i UMASa. Nikada nisma trebala to studirati. Nikada nisam razmišljala kao oni, a opet nikada nisam razmišljala kao ni grafičar. Ja sam u međusvijetu, dizajnerski duh. Ne smišljam forme koje će ljude potaknuti na prepitivanje, utopijski kolektiv. Dizajn za bolje svijet. To ne razumijem, mislim razumijem, ali ne vidim krajnji rezultat, jer nitko nije postavio to pitanje, samo sam potrošila puno državnog novaca, i rekla ljudima što da misle kada to gledaju. Koja je svrha toga ako je već određena, a nema funkcije, osim pitanja, koje je definirano. Ti ljudi nisu samostalni. Ti ljudi su snalažljivi, i opušteni, jer lako se tako baciti s mosta, kada ćeš pasti na zračni jastuk. Ja to nemam. No nemogu isto tako i komunicirati sa ljudima koji samo mi kažu da je dizajn lijepo. Mora biti lijepa boja i lijep font. Ok, dizajn ima element lijepo, no on je samo poveznica između funkcije i komunikacije. Što je lijepa boja ili lijep font, ako ne u kontekstu porstora, vremena, koncepta, istraživanja. Na sve ono na što se mojim kolegama okreću oći, da na ono malo što se odmah tumači kao ono utopijsko bulšitiranje. Kao da samo postoje crni i bijeli, a ja sam sivo. Jebeš i moj IQ od 153 ako se sama neznam izboriti i kod jednih i kod drugih.

No kada smo kod majke i roditeljske sise, ja više baš ne mogu podnositi svoju mamu. Uf ako ikada dođe do ovog bloga će poludjeti, no kada probam joj reći probleme, uvijek, apsolutno uvijek došemo do toga da sam bezobrazna, nezahvalna i da je ona žrtvovala svoj život za mene. No ja nemislim da je to tako. Zašto sam ja nesretna sa svojim životom, ako je to što radim i bunim se raditi toliko loše, ili sam jednostavno loša osoba. No kada mi dođe i kaže da nije radila zbog staroga, i da nije završila školu zbog staroga, to nije istina, bilo je ili akademija ili ništa, ja nisam imala te izbore. Ja nisam imala izbora otići u drugi grad i živjeti sa svojim dečkom, ja ga nisam imala izbora i imati dok sam bila zdrava. Ja nisam imala izbor imati i ne imati djecu, ja ih nikada ne smijem imati, i to nitko ne razumije, što je najgore. Kada sam bila manja lako je bilo reći ja to ne želim, no ponekad u životu bude ti dosta paziti n tuđe osiječaje i lagati i njima i sebi for the greater good. Je lako je bilo kada sam rekla da ne želim na maturalac, jer sam znala da nemaju para za njega, jer sam znala da će Luka htjeti na izlete, i da je bolje jer je on išao na sve, a ja niti na jedan, glumiti alternativnog buntovnika, sebe uvjeriti da je to što želiš, da se ne plačeš ispod tuša, i da slučajno oni ne bi čuli da se plačeš. No sada mi je dosta. Ok je kada peče izvana, no ne mogu me peči i iznutra.

Sa starom je nemoguče. Vodila sam je u kino, na festival, u subotu, i htjela je u nedjelju isto, no iako smo platili karte nismo išli jer sam se ja razbolila. (Super godišnj, hell from the temperature yaaa) No što mi je diglo tlak je to što je rekla da bi na cugu ili neku klopu. Što je ok by me, nije mi bed ići sa mamom iskreno, ali njen cijeli stav oko toga je, uf. Napravila je dramu oko stvari koju mi je obečala da će napraviti još prije 3 godine, a nije, to je njena zubna proteza, tj. da pazim gdje idemo jer si ona zube nije sredila već 3 godine, i sada se trenutačno svađamo oko toga. I boli je kurac jer je sve my way or the high way.Otišli smo u craft room, i sreli Denisa i Luku koji su isto išli na festival, sada je napravila dramu da ne želi s njima jesti i piti pred njima, al kao ono projeciju da ja to želim, meni nije bed I NIJE. I onda je dramila što su rekli da će iući s nama na festival. I mislim da ju je smetalo što ja sam zajebavala Denisa da mi se nije javio za festival. Iako me iskreno boli briga, dovoljno su mi puta srce slomili da me boli briga, ove godine sam si ok, jer svugdje idem sam. I nije mi bed, napokon mi nije bed, što se dogovorim s ljudima i onda me ostave za bolju priliku. Jer si u glavi idem sama, i sada je to bed, bed je što se ne osječam jadno i ostavljeno, to što se Denis dogovarao samnom pa mi se nije javio zadnji dan već otišao s Lukom koji se isto samnom dogovarao. Tko ih jebe. Oni su samo turisti. Što bi bilo bolje da plačem jer idem sama, ili ne idem nikuda jer sam sama. Kao da su svi sretniji ako sam tužna. No da nastavim. Poludjela sam s njom, jer je dramila oko odabira piva, ja to neznam, ja nemogu to naručiti daj ti. Wtf, nemože niti ulaznicu za kino kupiti. Sve sam ja morala, što je najbolje pitam ju prije nego što konobarica dođe i kaže poslje ću reći i onda bude ja to neznam, ti mi naruči, piti ću isto što i ti, upada mi u riječ dok govorim sa ženom, zbunjuje i nju i mene, a znam da će ako dođe loše raditi dramu. Nakraju sam joj i ja za piti i za jesti naručila i kako je to završilo. Kao da nismo vani, pivo je odmah popila kao da nije pila cijeli dan išta, a sendvič progutala, i imali smo ono meni se ne sjedi. Nakon toga smo otišli, i onda opet je Denis rekao vidimo se tamo. Nije si mjesecima prala zube, tako da to je smrdilo, molila sam ju da si stavi bombon, no rekla je jebe mi se. Uf. Otišle smo na projekciju filma, i Denis i Luka su nam se pridružili, a onda je isto napravila što je i Daniela napravila nama i ona ju je osuđivala. Meni nije dala da idem na WC, da ne bi s njima. I onda su oni sreli ljude dolje, i ja sma ih nakon 10 minuta trpljena opet srela kao zadnja debilkuša i sroljo. Hej, ja nisam mogla kao normalna otići na WC već kasniti na projekciju. još gore je bilo što je cijelo vrijeme za vrijeme filma glasno pričala, mislim što je starija to je gora i glasnija. Za sve je imala komntar. Mislim neznam možda sada više to primječujem, jer 98% stvari u životu provodim sama radeći. Možda je to uvijek bilo tu. No i dalje je nepromijenja konstnta bilo njeno pušenje. Meni zbog zdravlja smeta, i doktorica joj je rekla da to ne radi, jer samo sam bolesnija zbog toga, no i dalje puši tone cigareta bez prestanka. Od jutra do mraka. Budim se da ona puši, gledam ju kako zaspi s cigaretom, al daj, ako ti je doktorica rekla da prestaneš ili prepoloviš barem, onda kada sm na propuhu sa upalom nemoj reći boli me kurac i puhat mi dim 20sete cigarete u facu, jer ne želiš sjediti u drugom smjeru, već prestani, jer sada imam uplau sinusa, i neznaš koliko to boli. Mislim plačam ti te cigarete, ajd nemoj. To je kao da ti plačam da mi nanosiš bol. Ja se grozno osječam, grozno je kada ti nedam novce za život, krzno mi je što ga ja nema za sebi uštediti da imam život jednog dana, grozno mi je što kada ti dam kupiš kolu, i ne kupiš mi ljekove, i popušiš cijelu kutiju u moju facu. Ni dan 2 nije bio bolji. Nije htjela si kupiti sama karte u kinu već sam ja morala, samo mi je prigovarala što su spori ili neorganizirani i wtf. upadala mi je u riječ, i kako krive karte naručujem. Nakon toga išli smo u oranž, nije sama si htjela naručiti kolač, dramila je kako smo u restoranu, a ne u slastičarni. kada je kolač došao, u dva zaloga ga je pojela i rekla idemo uzeti pizzu. Mislim zašto smo sjeli. Pojela ga je kao kada se doma za Božić filujemo sa kremšnitama. Rekla je mnei se ne sjedi ni ne priča no onda je pričala jer ja isam pojela svoj kolač. Ljutito mi je puhala dim u facu. To je i jedino što radi kada joj dođem na posao, ona i Mirko, sjede, pljuju po svijetu i gase si cigarete međusobno. To nije život koji ja želim imati. Nije mi se dalo jesti pizzu, mislim kao da sada sve moramo da popunimo vrijeme, što je sa sjedenjem i ne radenjem ništa. Otišle smo nakraju doma, jer je ona neš trebala na posao ići, a ja sam se osiječala urano. No to je začarani krug, nikakvog ne življenja, ili sve je na meni. Njoj denis ne kaže da je naš namještraj kao crack house inatalacija već mnei, jer ja mora raditi da zaradim a novi namještaj. Ona voli raditi za ništa, jer joj je ok, jer prvodi pušeči i serući sa mirkom, što joj je ok. Dok ja budem prozivana jer nisam freelencala zadnja 3 mjeseca. koa marina treba nova posteljina, probudi se, iako sam ja ta koja spava na podu na spužvi, jer kao bed mi zbog Luke, i bed mi zbog nje, jer je stara, no nakraju ja sama nosim sve na leđima.

Btw rekla sam joj za Svena i za poruku ni bok ni kako si već kakda dolažiš na fuck. To je i jedino što sam dečkima, rupa, i to njoj nije jasno, to su mi otvoreno rekli, samo što ja odbijam tu percepciju. Samo što je ona derala se na mene što se ne svađam s njom. Kristina mi sada želi smjestiti svog frenda Peru. Pozvana sma na roštiljadu za vikend. No ništa ne bude od toga. Kako njima nije jasno. Prije 7 godina sma mogla i htjela imati dečka, sada no no. To isto kao što mi je Luka za Luku rekao da nisma normalna jer sam dečku koji ima curu poklonila jedan od 3 street arta clietr bomb. Kako ni jendome ni drugome nije jasno, mislim Luka the brat mi je rekao da sma drolja i kurva i kako pokušavam oduzeti nekoj curi dečka, dok je Luka bio malo isprepada, jer sam mu se ispričala no we are just friends, i imam dojam da je i on to tak shvatio, samo mu je bilo bed jer sam ga pital jer ok da mu to dam. Kako nikome nije jasno da je marina prije 7 godina umrla. Onda kada sma upoznala Luku, iako sam ga znala od prije, onda mi se svidio, i onda mi je srce slomio. te večeri smo proveli 8 sati skupa, petra je rekla da si dorki i da bi voljela da Miru bareim jer me vidi s njime. No ja sma rekla da se meni sviđaš i da si fora. Tada dok smo se vračali doma, pomislila sma da wau, ono bajek postoje, tu je ispred mene savršen lik, koji kao da me vidi ciejlu, kuži sve moje glupe fore, zna o svemu što rpičam, i zanimljiva sam mu, i onda što mi kažeš, kada pomislim je ma i neka bude one night stand, vjerujem ti upotpnosti, to je to, kažeš mi da imaš odjednom curu, i da ideš njoj doma, no da ćeš još jendu stanicu ići samnom jer ti je forma družiti se smnom. I ok, drago mi je da si to barem jednom rekao, jer kada su nas vse kasnije htjeli spojiti znala sam istinu. I odmah sam te prekrižila se si brendirano meso. No danas, a i nedugo nakon toga nije više bilo bitno. Bolest mi je progresirala, ja sam stvaila prioritet na posao i obitelj, i postala sma i ostala do sada aseksualno čudovište. Vjerujte mi kada vam kažem i ja bi se tog voljela riješiti, jer je opterečenje no ja ne raznišljam o seksu, ne razmišljam o dečkima ni o curama. Niti o životinjama. Filmovi ne pale na mene, niti hardcore. Ništa više. Prije svega toga rekla bi da sam bipsić, no sada dame i gospodo, a prvenstveno zabrinute dame koje misle da ću im pojebati dečke, ja sam 31 godišnja djevojčica, i što je najgore ako mi ljekovi i terapija ikada počne djelovati, što sumnjam, ja ću uvijek ostati djete, jer jedostavno već 7 godina ne bavim se onime čime bi trebala, ne živim život kakv bi trebala, pa se neću ni mučiti sa time. Ja ću uvijek ostati dijete, neću imati djecu, neču imati fmailiju, neću imati veze, neću imati seks. Ja nikada neću odrasti. Nekada te stvari nisam ni smjela, sada kada me boli briga na imanje, jednostavno to ne osiječam. Šteta. No onda svi mi jsjašite, jer ništa neće biti, tako da ne želim vaše drame. Over and out.
Da i ja više ne dramim. Već da spavam, operem si kosu možda i odem na projekciju.

gender [userpic]

Život je smeće

June 27th, 2017 (03:45 pm)

Dragi LJ

Dali ti se ikada čini da trenutka kada si nastao, samo stvari idu na gore i gore? Meni se tako čini svaki dan. Evo opet svoju pauzu na poslu korustim za pisanje. No ovaj put to mi je smirenje da negativnu energiju izbacim iz sebe. Grozno mi je što me Ana u NY gledala kao da ću joj dečka imati za glavno jelo i desert, a obrisati si usta sa njezinim slomljenim srcem. Da stvari budu gore, Ana na poslu mi je rekla da joj je Ivan kupio kao poklon čarape, te kako ju je podjebavala curaod Ivana na zadnjoj roštiljadi. Onda me pitala što je to bilo s njme i Dijanom/Dianom. Nakon toga počinje ono gore, onda je stvarno krenula pitaju ći me detalje o njohovo vezi na što sma ja odgovorila to je njihova veza, jer stvarno to ne mogu, niti ulaziti niti ništa. A nakon toga su počela popovanja, da je to toksična veza, te kako bi njih trebali raskinuti itd. WTF? Zašto ja to moram slušati? Meni je muka, jer se to nikoga od nas ne tiće. Stvarno nemogu, najrađe bi plakala, ili povračala, al ne mogu povračati, jer da idem povračati bila bi ja ona koja je zasrala WC, jer ga je netko od galve do pete ukenjao, i sada koga otkriju taj pere. Mislim ne bi mi bilo bed t oprati, nisam gadljiva, al ne želim biti ona koja ne opere za sobom, a bila bi to ako bi me ostali čuli bljjjjjj. Joj dosta mi je ovog mjesta. Moram ići dalje ili najbolje prije nego što bude gore. No dali ću izbjeći gore, ili ću opet uskočiti u nešto gore? Možda bi bilo najbolje da sama radim, što dalje od klijenata i ljudi, pogasim FB i gotovo. Ne kažeš ništa si kriv, kažeš nešto si kriv. Samo padam niz stepenice, kojima nema kraja.

gender [userpic]

Here I go again

June 26th, 2017 (04:10 pm)

Dragi LJ!

Iako već 2 noći nisam spavala i imama u iphoone notsima malo svog životnog renta, evo još malo. Sada sam na poslu. još sat točno ima do kraja. No pitam se što ja tu radim? Evo sada koristim malu pauzu na napišem ovaj post, jer nisam iskoristila pola sata za jelo, a stvarno mi je potrebna. Znaš kada si negdje gdje se pitaš št ti tu radiš. Jer ja se to sada pitam. Došla sam kao na posao jer je hitno, uzela kratku pauzu, i sada radim projekt koji je zamrznut. Osiječam se kao da vegetiram. Sve što sam napravila prije odlaska što je bilo potvrđeno se srušilo kao kura od karata. Nikada se ovoliko nisam osiječala kao da ne pripadam tu. Ni veličina fonta na buttonima nije ista. Nesretna sam. Osječam se kao da ne pripadam nikamo. Osiječam se izdanom. Ne mogu raditi. Treba mi bijeg i pauza.Neznam dali od posla ili od života

gender [userpic]

My life is

June 24th, 2017 (04:01 pm)

Dragi LJ

Što je nije uredu? Voljela bi da postoji nešto objektivno što će ti reći da pogrbljena si, nemaš smisla za humor, sociopat si itd. E pa dragi LJ, cijelu noć nisam spavala, cijeli dan nisam spavala, do zadnja 2 sata. Cijelo vrijem sam razmišljala o onome što nikada ne napravim kada sma takva, a da pišem tebi moj dragi LJ. I gdje sam sada, sada razmišljam o video oglasu Gorillaza koji u pozadini ima stvar od Le Tigre. WTF?

Iskreno razmišljala sma o sebi, i odnosima kojima imam i svemu što mi se dogodilo prošli tjedan. Jučer sam čak nako skro 5 godina otišla pogledati svog video blogera charlieissocoolike, gdje sam saznala da netko koga sam slušala kako mi prepričava nove epizode Dr whoa?, je anksiozan, depresivan, na lječenju, ljekovima i psihijatrima, i nesretan je, i to mu je bila zadnja objava prije 9 mjseci. Nije mi se ni činilo da klinac koji je 4 godine mlađi od mene i koji voli iste filmove, knjige i serije djeli iste strahove i probleme kao i ja. Dio mene je opet imao crush prema dori njemu.

Jučer mi je Luka rekao da trabunjam i da sam egocentrična, što prema i psihotestu i jesam doduše blago, no prije svih ovih problema morala sam iči na razgovor sa školskim psihijatrom i učiteljicom, da jednostavno ne mogu biti toliko dobra, obzirna, nesebična, timsi igrač, da trebam voljeti sebe, samo zato jer sam joj reorganizirala nastavu jer više od pola razreda nije imalo mape. Rekla mi je da sam to uspjela iako je bilo onih koji su se bunili posuditi drugima, da je to samo zato jer su mladi i neiskvareni, no za par godina ako ostanem takva kakva jesam da če me priklati kao janje. I to se dogodilo, No Luka, vidiš, iako su djelom bili u pravu (jer da trebali bi biti ljudi ono što sam ja bila) no u realnosti, nikoga, pa u konačnici kada mama umre nećeš ni ti mene trebati, a ja sam ipak glavni lik svog života.

Trenutačno neznam što da mislim o osvom životu i o budučnosti. Nakon NY sam donekle znala što želim, što me veselilo, no moja mentorica na kraju nije ispunila svoja očekivanja. Rekla mi je da je život prekratak da ga živim onako kako nebi trebala živjeti. Dok je Charlie rekao na svom TEDxu da trebaš prestati željeti neks stvari, jer ti nisi ista osoba od prije 2 godine, ok ne baš tako, al da se treba slijediti svoje snove, jer to samo mogu reći ljudi koji su ih ostvarili. Ja nisam. I neznam dali bi trebal ići na master za tipografiju, koji sam toliko željela, no pitanje je dali bi trebala, tipografiju sam još radila na počecima Never Never Landa  no tamo sam sada skoro 4 godine. 4 godine je za pitati se dali to istinski želim. Ili trebam. Iskreno neznam tko sam više ja, što sam više ja.

No jedna stvar koju znam je da trebam otići iz Never Never Landa. Djelom mi je žao jer sam graditi nešto, napredovati, no dovelo me do toga da upotpunosti mijenjam svoju karijeru. Prije odlaska u NY bila sam prestravljena, od grada, od toga što će mi se dogoditi, od toga da idem s ljudima koji samnom do Kina Europe nisu htjeli ići. Nisam spavala danima. Nisam htjela ići, da potrošim vu svoju životnu ušteđevinu, prošle godine sam skoro umrla od svog tog freelencanja. No uz svu tu masu NY, nekako sma se aklimatizirala i shvatila da to nisu ljudi s kojima želim raditi. Saznama sam da bi nam Tena trebala postati nova menađerica, i upočetku the girl power u meni je bio sretan, no to sve kakanje po Kreši koji je ponekad fejk, al let it be, u NY smo, me raspizdilo. Vi ste si prijatelji, i ja sada čujem sranja vezana za pranje suđa, e pa Tena i ti si mene raspizdila, pojevši hranu koju sma ja kupila, vodu, bacajući moju karticu koji ima popust od 20$, pijuči moje antibiotike, i sve s onime ups sry, mislim ni 3 dana nismo bili, a ja nisma imala tablete za glavu kada je mene počela boliti, ponijela sma lijekove no nisam imala za sebe. Jednostavno sam odustala. Kako da se ja družim s vama kada prije pola sata svi ste pljuvali jedni po drugima. To je tako fejk, mislim ja se naljutim na "prijatelje", kao na Ninu recimo, jer nije svijesna da radim i razbacuje se sa mojim slobodnim vremenom, e pa onda sam joj rekla, nemogu se naći s tobom, i dok se ne skuliram neću, jer ne želim forsirati to. Bila sam tako razočarana, jer se negativna energija osjetila u zraku, i nije mi bilo do druženja. Grozno mi je bilo i to što nitko od njih nije išta osim shoppinga htio raditi. Kao muzej je proljev, grad je proljev, ni jedno osim kada smo poslije muzeja bili i kada nas je Leo odve van nismo išli po noći se prošetati. Iskreno mi je žao, za šetnju gradom nam ne treba novaca. Niti jedan park faktički nisam vidjela. Najviše negativne energije sam dobila od Ane (Ivanove). Od subtilnog hejtanja menje, i ponižavanja, e pa sada Tena i Ana jasno mi je bilo da ću vam biti na piku, sada mene iskreno boli k i sada bi ste mi rekli da mrzite fantu i da koji sam ja psihopat, je je fanta ugggggghhh, ja sam vam htejal vratiti s onime ja mrzim ljude koji hejtaju Fantu... pa se jebite, onda bi vam rekla je to je to, ja mislim da više nemožemo, dobro da nisam upoznala tvoje starce. No nisam to rekla, sve sam drugo razmišljala, što da kažem da ne kažem ono što mislim, da vas ne počnem jebati u mozak i ponižavati. Jer iskreno ja nevidim smisao u tome kada se puno bolje fore za pričati, a ja vama ništa ni nemogu reći, jer Tena ti ćeš mi biti buduča šefica, a Ana ti si žena mog šefa. To mi je sve bilo tako jadno. A tebi draga Ana, što sam ti napravila da se tako nesigurno osiječaš. Ništa neznaš o meni, a ponašala si se kao da ti barim dečka pred tobom. KOJI BI TO IDIOT IŠAO RADITI? si se to zapitala? Naravno da ne, ništa se nisi zapitala o meni? Neznaš me, a već si tone osuda donijela prema meni koje nisu lijepe. Nitko od vas nezna ništa o meni. Nemate blage da zbog štitnjače sam aseksualana. Je jako je lijepo kada si zadnji put htio pojebati nekoga sa 19, dobro malo uz terapiju je bilo bolje sa 23, i nekih par mjeseci dok početka dok sam počela raditi u Never Never Landu. Ni neznaš kako je to psihološki i fizički iscrpljujuće. Ne imati relise, ne navlažiti se, razmišljati o tome kako ne razmišljaš o sexu prije spavanja i koliko si daleko normalna. Istina je da meni fali tvoj dečko, jer sam mislila da smo prijatelji, i nekako da sam ga izgubila, a puno sam uložila da imamo odnos, možda sam ga voljela, možda ako mi se štitnjača vrati u normalno stanje shvatim da ga želim trošiti, no ja nikada ne diram tuđe mesno. Iskreno cure svijeta, slobodno mi možete poslati dečke u krevet, jer se samnom ništa ne događa, iskreno birnula bi se prije za vaše dečke nego da ću ja nešto napraviti. Iskreno oprosti ako sam te uvrijedila s ičime, no teško je balansirati između toga da drugi te ne vide sa šipkom u guzi i otvorenom. Zato tamo nemogu više biti. Tamo nemogu biti i zbog Emanuelea, jer on ne pušta iz ruku konztrolu, i nakraju ja jedem njegova govna, gdje mi se smišljau zadaci, pa pišem koncept za klijenta od 6 stranica koji se nikada ne pošalje klijentu. Čemu. Mene se edukacijski i dalje siluje i po načinu rada i dinamici, izdvojena sam od juniora, on grupno radi s njima, no oni dolaze kada se treba komentirati moj dizajn, a onda se osjeti kako nisam dio tima, jer ja rijetko smijem komentirati njihov.

U ovom kratkom periodu sam išla na Inmusic, i tamo sam shvatila da želim biti sama. Em što me Luka izazivao da se družimo, pa ne družimo, i sve to, shvatila sam da mi se neda igrati te igrice. Niti ići na koncert s kristinom, da ona sjedi na kraju, a ja sam na početku. Koja je poanta da budem s ljudima, kada na kraju završim sama, i budem sretna sama. 

< back | 0 - 8 |