?

Log in

No account? Create an account
< back | 0 - 8 |  
gender [userpic]

I wish

April 20th, 2018 (10:04 pm)

Dragi LJ
Evo ovaj put ti pišem unutar bilješki na mobitelu. Ponedjeljak je već, iako je ponoć prošla prije 39 minuta, mrzim što me čeka sutra. Imam razgovor za posao na televiziji, a moram i raditi sa Tihanom.
Grozno mi je s njom raditi, jer mi iscijedi cijelu energiju. Imala sam napadaj panike jer mi nije išlo. Nisam imala inspiracije. Stvarno je teško išlo, no ni ona nije ništa na stol donijela. Kao sve se od mene očekivali, a ja nisam crtala od 2009. Grozni mi je bilo, a sve što napravim prezentira se kao njeno autorsko djelo. No to i nije toliki problem. Problem je kada ja nešto smislim, tj. Uvijek smislim i onda ona bude, yes, vidiš znala sam da ćeš nas spasiti, a sada radimo po mome, što mi oduzima milju posla. Jer ne idem do kraja, već se žvrlja po polovičnoj skici koju ja onda moram ispočetka raditi, jer je krađa tuđih radova (što nevolim što to ona tako olako shvača) ili priprema jer je dio file u rgbu pa još moram dorade raditi, a sve je kao da sam alat. Sjedi kraj mene i govori mi gore dolje, ovu boju, onu boju itd. Užas. Alatko. Što me brine da u konačnici ja u svojoj glavi mislim da sam nešto, a na kraju nisam ništa specijalno.
Ne želim kakati po njoj. Ona ovako nije loša curka, ali ja nemogu pratiti poruke svakih 15 minuta. Kada sam joj rekla da radim za agenciju, pitala me svako malo i to putem više kanala. Treba mi koncentracija.
Što me dovelo do želja. Život me doveo do toga da sam bijesna, i trujem se sa tom ljutnjom, a nema primjena. Nema više ni snova ni želja. Mislim zar je toliko teško da mi se neki snovi ostvare pa da mogu patiti za drugim snovima. Više ne sanjam o dečkima, ni o curama, ni o super poslovima (kada sam zamišljala kako bi bilo raditi za agenciju, samo sam mislila što bi trebala napraviti da me zavole i kako da ne se ne osramotim). Zar je toliko teško da želim biti netko drugi na ovome planetu. Ne želim imati ovakve strahove. Želim da se još malo odmorim, te da mi se vrsti design juice. Želim da dobijem super posao koji će me ispunjavati, te mi neće biti napor i da se ne osiječam manje vrijednom na njemu. Želim da si nađemo novi stan gdje će svatko imati svog životnog prostora. Gdje ću ponovo kuhati za svoje. I da odem na radionicu ilustracija i Food designa u španjolsku. Te da ipak jednog dana završim u Hagu školu sa tipografe, jer to nitko nezna, ali tipografija je moja ljubav još od srednje. I zašto je to sve teško. Teško je i manje stvari poput toga da mama nema rak dojke, ili da luka završi školu. Želim sve te stvari. Zašto bez problema ja nemogu završiti na Kyoto design labu. Već svi drugi idu prije mene. Želim postići nešto. Nisam bila nitko i ništa u dizajnu. Želim da i ja budem tražena, za design week, za design district. Prije sam imala milione ideja. Gdje je to sve nestalo? Zar sam pogreška? Ako jesam zašto onda ne bi mogla naći svoj pravi put? Zašto ja bez problema nemogu skinuti kile, i da mi dođu pošiljke u komadu. I da stanem u njih. Te da se ne prodaju haljine koje želim u prvih mjesec dana a dođu više od 2000 kn. Jućer sam igrala nagradnu igru na TWD. Ja se iako mi sva logika govori da neću dobiti Morgana action figure, ipak nadam. Zašto? Mislim samo te sitne stvari prolaze. Hoću torbu s lisicom, a ne da se proda drugi dan kada dođe u shop. Hoću big bud press kombinezon, i sve one haljine i kombinezon u lazzariju. I da se pogledam u ogledalo i budem si lijepa, a ne da mene se miće sa slika. I da mene se pozove na design district ili design week, te da ne moram moliti da sudjelujem na projektima i raditi gro posla for free da bi me ljudi voljeli. Želim sve to. Što je to toliko teško. A ne da završim sa spoznajom da nemogu si naručiti respecfully please fuck of majicu, koja se više ne prodaje 2 tjedna. Zašto? Koji je to veći plan. Što je dobiti bojice koje sam platila toliko nemoguča misija. Što je nenormalno da nisam u strahu kao što sam od malena. Te da krv i rad mog oca ipak se naplati. Prema tome smo svi stremili. Ja ne želim da to bude teško. Ja to sve želim i još neke stvari. I želim da prije smrti pokažem da mogu, i da se ispunim te dokažem sebi i drugima da vrijedim, te da nije sve uzalud. Želim da nemam više straha, te da dosegnem tu ljestvu normalnog življenja. Pa da kada nemogu naručiti jaknu na netu, ne izgleda kao kraj svijeta, jer ih ne možeš imati sve, no neke barem si imao i dobio. Želim da isplivamo iz našeg pakla, i dođemo do normale. Da želim neke druge stvari, i da ne gledam da su nedostižne. Želim se opiti sa činjenicom da sve ovo mogu, mogu postati, mogu napraviti, mogu imati. I da ta sigurnost mi stvori nove temelje. Da pripadam i vrijedim. Ne želim biti dno ljudske piramide, strvinar, želim letjeti, želim voljeti. Ne želim biti ono bijesno čudovište svojoj familiji. Želim biti bolja nego što jesam, želim biti sigurna. Sada jel to stvarno tako puno?
Ha?

gender [userpic]

Every time I die

April 9th, 2018 (12:50 pm)

Dragi LJ!

Gle tko to opet piše. Da ja još kao postojim, iako me davno nema. Umorna sam LJ. Umorna sam od života. I ljuta sam. Na sve sam ljuta. Osiječam se posve nesposobnom.

Mislim da mrzim dizajn. Nemam više entuziazma i predanosti. Zbilja nemam. Prije mi nije bilo problem ostati cijelu noć budna. Sada to ne želim, ni nemogu. Do neke mjere možeš imati ljubavi, no kada ništa ne dobiješ nazad, već čak samo pniženje, razočaranje, onda čemu. 

Ne mogu raditi sa Tihanom. Mrzim ju, malo, ne poprilično. Laže. Laže do bola. Rekla je da mora na faks na uskrsni ponedjeljak jer faks radi, nastava je. Koliko si ti glupa. Ja bome jesam, jer nisam ništa rekla, jer već kada se zbroji sve samo mi dođe da joj šaku opalim u umišljenu facu. Jako me razočarala. Imalo smo 3 sastanka s klijentima, i svaki put je bila šumasta i neprofesionalna. Za moja riješenja je rekla da su njezina (halo prezentiramo se za tim), rekla je klijentu nakon što smo se dogovorile koju bi cijenu, da se ja osiječam podplačeno te da 500 kn želim više (halo mi smo tim, dogovorile smo se, moj prijedlog je bi više, ne podplačivanje), upada mi u riječ. Dogovorimo se što kažemo i onda ona govori skroz drugačije. (Kao i moja jebena mater koja je u sobi pored mene i sere Ivi gluposti i njih dvije popuju o mom životu). 

Read more...Collapse )

gender [userpic]

Alice in living hell

March 20th, 2018 (01:50 pm)

Dragi LJ!

Evo vidimo se u ovome izdanju, iako imam par postova na svojim notsima na mobitelu, no mislim da opet te objave nikada nećemo vidjeti jer mobitel mi krepava. U nekom polu životu je kao i ja. Nije živ, a nije ni posve mrtav. 

Noćas nisam spavala. Bavila sam se svim brigama i strahovima koji me inače muče. Mrzim što sam doma, a opet mrzim što to doma nije odmaranje. Zapravo nema dana kada ne radim. Ladu sam napravila i to praktički solo, a dobila pola novaca. Tihana ima ulogu šefice, što me smeta, jer ako idemo pola pola, onda nije cool što ja radim 87% posla. Mislim da i to kuži da me smeta, jer ne zna ništa.

Da bude još gore užasno sam napeta zbog njenog CDa, da ne ispadne smeće. Jer se cijeli proces odvija da šaljemo sve Ladi, pa ona diskografskoj kući, pa oni tiskari. ne volim se igrati pokvarenog telefona, a toliko izmjena smo imali da je suludo. Trebalo bi nas se isplatiti duplo od toga. To nisu bili dizajn zahtjevi, već editi teksta, i to bezvezni, jer 9 ljudi stavlja svoja glupa mišljenja, tipa treba ispred škole pisati da je bila great, ili ne ili treba staviti smjer ili maknuti školu uopće.

Prošli tjedan je Ernest umro. Kao da sam znala, vrisnula sam njegovo ime. Moram reći da sam plakala više nego na tatinom pogrebu, iako sam cijelo vrijeme mislila na tatu. Doduše niti se ne sjećam tatinog pogreba, to je sve neka magla. Znam da sam bila super bijesna. 

Read more...Collapse )

gender [userpic]

What to say

March 4th, 2018 (02:28 pm)

Dragi LJ!

Da te zbilja pitam, ali što više je za reći? Upotpunosti sam isprana. Duhovno, fizički i na bilo koji način na koji možeš biti. Vidim kako moje nestajanje čini ljude sretnima, i smo mi opet dođe da si napravim nešto. 

Ne mogu više išta smisliti. Vidim da mi moji bivši kolege svako malo gledaju linked in i dobivam prijave za instagram. Zanimalo bi me dali bi išta se dogodilo da umrem, da se ubijem, kao onda bi vjerojatno bili došli na ispračaj samo zbog svojih duša, čast izuzecima, tamo je bilo dobrih ljudi. 

Ja više neznam što da radim, a radim od jutra do mraka. Španjolski me škola odlučila požuriti, jer više ne radim gdje radim, kod Lidie pak njoj nije jasno što ja nemam snage ostati duže od 8 sati dnevno, iako još imam učiti, slati prijave za posao, testiranja obavljati, i raditi freelance da ostanem na životu koliko toliko. Svi misle da izmišljam. Samo moja majka zna istinu, ostali svaki put, a nemožeš tafa španjolski, pa nemogu jer sam u studiju 8 sati itd. Dižem se u 7 i dolazim doma oko ponoći. Ni ne pamtim kada sam zadnji put bila negdje, gledala nešto.

Dogodila mi se jedna bizarna stvar, a to da su me scoutale neke agencije, puno bolje od ičega do sada, pa sam bila paf. No razgovori nisu dobro prošli, jer su pitali zašto su tako neke stvari, a ja pak nisam znala odgovora, jer kako da kažem da moji nadređeni su išli protiv sve logike, ili radi kako klijet kaže, ili kada Krešo bi govorio ja imam 10 godina iskustva i subjektivno. Da je to pobijedilo. 

Read more...Collapse )

gender [userpic]

Where is my Mind

February 12th, 2018 (09:48 pm)

Dragi LJ!

Neznam zašto, no užasno mi je teško danas. I koliko god nastojim biti cool, ne mogu. Luka je napokon otišao van, a ja sam sama s Hirom. I plačem zadnih 45 minuta. Pošto si ti mrtvo ja, dio si mene, ali samo onaj dio koji stvorim. Znaš o čemu mislim, o onome istome kada sam si prije 4 godine prerezala žile. Onda sam jer me majka zamolila poslala prijavu za Neuraland, i ništa se nije promijenilo. Znaš o čemu mislim? Mislim o tome što bi sve dala da je tata živ. I o tome zašto sam ja živa. Nikada se baš nisam slagala sa tatom, ali znam da bi mami i Luki i svima bilo bolje da je živ. Mislim koji je to smisao života, kada ja od kada znam za sebe ne želim živjeti. Godine terapije i tablete to nisu mogle promijeniti. Moji doma su morali i još moraju živjeti sa mojim demonom. Ja ne želim samu sebe, a tata je bio posve obruto. Vječni optimist. Nada naše obitelji. On je volio živjeti, sanjati, željeti. I sada koji je smisao svega ovoga. Da ja plačem, i ne želim biti, a netko to je htio biti više nije. Sve svoje godine bi podjelila drugima da mogu. Dala bi i Erneu, i Lukinom tati...svima kojima bi mogla, jer ja ću potratiti ovaj život, jer ga ne želim živjeti. Pa koji je smisao svega ovoga. Živjeti, a na kraju ne postojati. Živjeti, a ne željeti biti. 

gender [userpic]

This is my life

February 12th, 2018 (07:23 pm)

Dragi LJ!

Evo danas je moj rođendan. Nisam nešto pretjerano sretna. Neznam. Vikend je bio ok. Išla sam vješati kućice za ptice u Maksimir. Bilo je ok. No došla sam blatnjava za poludjeti. Lidia nas je vodila po divljim putevima, što mi je bilo malo blah, jer ne moramo u svemu biti drugačiji. No uz smrzavanje i blato nakon 5 sati došla sam doma napravila španjolsku tortilju za sat španjolskog. Bio je naporan dan, ali ok. Malo me zasmetalo jer svi oni cooleri nisu došli u Maksimir, pa em što sm ih čekala i smrzavala se, nakraju sam njihove kuće vješala, i fotkala, te tako zaboravila svoju pofotkati. Najgore je što moja kuća se jabliže "civilizaciji" nalazi. Pa me strah ta pijani tinejđeri ili neki roditelji će je drmnuti. Baš sam glupson. 

Read more...Collapse )

gender [userpic]

Just another title

February 4th, 2018 (02:48 pm)

Dragi LJ!

Read more...Collapse )

gender [userpic]

End It

January 26th, 2018 (06:21 pm)

Dragi LJ

Read more...Collapse )

< back | 0 - 8 |